Žena koja je nam je svima ponovno probudila ljubav prema knjigama – Alis Marić, Čitaj knjigu je izgradila pod krhotinama otkaza i ljubavlju pretvorila u jednu od najuspješnijih Facebook stranica s gotovo pola milijuna pratitelja. Osim što nas svakodnevno inspirira i motivira najljepšim odlomcima iz knjiga, Alis je i sama proživjela osobnu transformaciju od nesretne pravnice do uspješne poduzetnice koja svakodnevno nesebično pomaže drugima.

1. Uspješni blog i stranicu “Čitaj knjigu” pokrenuli ste nakon što se ostali bez posla. Jeste li i prije otkaza u sebi osjećali potrebu za promjenom?

22 godine sam vodila urede velikih hrvatskih i stranih kompanija, godinu dana sam bila šefica kabineta ministra gospodarstva, po struci sam diplomirana pravnica, ali da,  nikad nisam uživala u onom što sam radila. Bila sam uspješna, efikasna, brza ali me svih tih godina nije vodila niti ljubav a kamoli strast. Na posao sam često odlazila sa strahom i nelagodom, a kući se vraćala uplakana. Bila sam vrlo često mobingirana kao žena, zaposlenica, kolegica i majka. I onda se dogodio otkaz. Prvi u životu. U tom sam trenutku doma ležala bolesna previjajući  se od bolova. To je bio znak. Prepoznala sam ga. Tijelo je govorio – DOSTA JE. Moram priznati da nisam imala hrabrosti sama dati otkaz. SVEMIR se stoga pobrinuo za mene. Zato naglašavam da je otkaz ono najbolje što mi se dogodilo u životu. Ne mojom voljom, ali trebalo se dogoditi.

2. Kako se u sve to umiješala ljubav prema knjigama? Kako su izgledali počeci Čitaj knjigu? 

Zahvaljujući knjigama koje sam cijeli život čitala i proučavala vrlo brzo sam shvatila da kroz vlastiti pad mogu konačno rasti. Da mi je taj otkaz došao s razlogom u pedesetoj godini života. Dobila sam priliku za rast i napredak ali ovaj puta u onom u čemu sam najbolja. I onda je sve krenulo. Bez poslovnog plana, bez kredita, bez novčanih ulaganja i velikih očekivanja.  Pokrenula sam Facebook &blog & instagram stranicu Čitaj knjigu s kojom promoviram kulturu čitanja,  te vrlo brzo postala utjecajna blogerica koju danas prati 400.000 ljudi iz čitave regije, ali istovremeno i mala poduzetnica.  Radim na brojnim projektima i stvaram nove prilike. Djelujem. Ne čekam da netko kuca na moja vrata. Ja obijam mnoga vrata od kojih se neka nikada ne otvore, neka se još nisu otvorila, a neka su me širokih ruku prigrlila.  Danas brojke sve govore.

3. Putem društvenih mreža ste pokrenuli pravu revoluciju…

Svakodnevno dobivam prekrasne poruke mojih pratitelja. Ljudi se vraćaju knjigama, opet pronalaze zadovoljstvo u čitanju, obilaze knjižare, potiču slobodnu razmjenu knjiga i uživaju pri tom. Slobodno kažem da sam putem društvenih mreža pokrenula malu, ali ni malo tihu revoluciju. Moje preporuke dolaze iz srca stvarajući dobar osjećaj kod čitatelja. Nisam književna kritičarka niti ću to ikada biti. Samo širim ljubav prema knjigama.  Što me pokreće?  Ljubav  i strast. Koji dobar osjećaj. Od kada je sve krenulo svakodnevno osjećam neobjašnjivi zanos. Od tada istinski uživam u životu. Pritom usrećujem mnogo ljudi – jer knjige su me davno naučile da što više radosti dajemo, to ćemo više radosti dobiti.

4. Što možemo naučiti iz neugodnih životnih iskustava poput otkaza, prekida suradnji i prijateljstava? Kako Vi danas gledate na takva iskustva?

Neuspjeh je sastavni dio puta prema vrhunskim uspjesima. „Pogreške su znak izvrsnosti“ tvrde mnogi poslovni konzultanti. Već dugo se ne bojim takvih iskustava. Ona su poželjna kao i ona pozitivna, radosna ili ugodna. Iako budimo iskreni neugodnih životnih iskustava imamo više. Češće nas „udare“. Jer tako najbolje rastemo, učimo i mijenjamo se. Tko bi bilo što mijenjao kada mu je ugodno i kada je u zoni komfora?  Nije otkaz bio prvi i pravi udarac u mom životu. On je došao u mojim zrelim godinama kada sam već imala nešto životnog iskustva u nogama. To je za mene bio mačji kašalj.  Puno gore neugodno iskustvo je bila moja rastava u dvadeset i četvrtoj godini života i teška kronična bolest mog prvog sina kada je imao tri godine. To je bilo neusporedivo gore od otkaza. Ali i tada sam znala što mi je činiti i kako se postaviti.

5. Kako se nositi s njima?

Prvo treba znati donijeti odluke, staviti određene stvari na svoje mjesto, ne osvrtati se natrag, ne žaliti, ne zazivati Boga i biti ogorčen. To je nepotreban gubitak energije. Nju treba štedjeti za ono što dolazi nakon pada. Treba preuzeti odgovornost i vjerovati samom sebi. Nikad nisam sumnjala u to da moj sin neće prebroditi tešku bolest, da neće sazrijeti i prihvatiti to što mu je stvaralo nelagodu i disbalans u organizmu. Tako je i bilo. Isto tako nikad nisam prestala vjerovati u ljubav, brak i obitelj. Ubrzo sam se drugi put udala za ljubav svog života i dobila još dvoje divne djece. Moja djeca, danas odrasli ljudi su moj najveći uspjeh i ponos. To je rezultat koji itekako govori o mom suprugu i meni. O našoj obitelji. Ona nije idealna, ne teku svaki dan med i mlijeko, ali ljubav, dobrota, oprost i razumijevanje na kraju uvijek pobjede. To smo nastojali naučiti i našu djecu. Život je ponekad okrutan, nepravedan i težak ali na nama je da ga mijenjamo i živimo.  Da za sve uvijek ima rješenja. Uvijek. I kada je najgore ima izlaz. Ali on ovisi u najvećoj mjeri o nama samima i našoj spremnosti da ga pronađemo i otvorimo.

6. Koju biste knjigu izdvojili kao onu koja vam je najviše pomogla spoznati sebe i napraviti promjene u vlastitom životu?

Najteže pitanje. Takvih knjiga ima na stotine. U jednom od prvih intervjua sam rekla da me „pali self-help“ literatura. I to je istina. Mislim da se sve može naučiti i spoznati kroz knjige. Neko vrijeme sam samo gutala knjige za samopomoć – knjige o uspjehu, izlasku iz komforne zone, knjige o sreći i oprostu. Zatim knjige o smrti i životu. Kada su mi roditelji preminuli u roku od šest mjeseci, bila sam spremna. Danas nakon toliko pročitanih knjiga se ničega više ne bojim. Što mi se može dogoditi? Sve i ništa. Na kraju svi ćemo jednog dana umrijeti. Pitanje je samo da li ćemo ovaj život koji nam je dan na poklon preživjeti, proživjeti i nadživjeti. Ja sam ga odlučila nadživjeti. Moja preporuka za knjige koje su meni pomogle da se mijenjam i da budem odgovorna za svoj život su svakako: Sve knjige Eckharta Tollea, „Jedi, moli, voli“ Elizabeth Gilbert, „Redovnik koji je prodao svoj Ferrari“ – Robin Sharma, „Prigrli život“ – Susan Spencer Wendel, autobiografija Richarda Bransona – „Kako sam izgubio nevinost“ i mnoge druge.

7. Svaki dan iz nebrojeno izvora čujemo koliko je važno čitati knjige, a najčešći izgovor svima nam je “Vrlo rado, ali nemam vremena”. Kako se riješiti tog izgovora?

Takav izgovor ne prihvaćam. Tko nešto želi i smatra da mu je od koristi će naći vremena. Svatko u danu može izdvojiti 15 minuta za čitanje. To je dovoljno. Može se izbaciti gledanje televizije, par kavica u danu ili par cigareta i evo vremena. Izgovori su samo ne donošenje odluke i ne mijenjanje uhodanih navika. Danas svi vježbaju, rade na tijelu. Ali isto toliko trebamo raditi na duši i umu. Zdrav duh u zdravom tijelu vrijedi u  oba smjera.

8. Vjerujete li da domaći autori mogu uspješno konkurirati onim svjetskim što se tiče kvalitete pisane riječi i što biste poručili nekome tko bi se želio okušati na svjetskom tržištu?

Svakako. To sam i dokazala od kada širim ljubav prema čitanju. Vjerujem da među domaćim autorima imamo svjetske zvijezde i talente. Samo im treba otvoriti ta vrata. Osim toga  uz Čitaj knjigu imam ja i svoju book obitelj.  Ingrid Divković, mlada riječka književnica koja je napisala hit-knjigu „J..e li vas ego?“ (koji je u regiji prodan u više od 10.000 primjeraka) je moja book kći, a njena knjiga će se uskoro naći u Srbiji, ali i na platformi Amazon.com u e-obliku u engleskom prijevodu. Tu je i moja book sestra po knjizi Lea Brezar čija je poezija uz Čitaj knjigu „zarazila“ Hrvatsku. Isto tako sam kuma i ambasadorica romana poznatog riječkog spisateljskog dvojca Lari Mari koje pišu prozu koja liječi. Njihov čarobni i magični roman „Armati“ koji govori o važnosti pronalaženja životnog poziva je također na putu da osvoji svjetske knjigoljupce. Preveden je na talijanski, a engleski prijevod je u tijeku.  Sigurna sam da jedna hrvatska knjiga može postati svjetski bestseler i želim biti dio tog poduhvata. Nekako osjećam da će mi se i taj san ostvariti.

9. Kako ocjenjujete poduzetničku klimu u Hrvatskoj osobito po pitanju žena poduzetnica? Imamo li jednake šanse?

Mislim da je poduzetnička klima u Hrvatskoj jako loša i nepoticajna. Stalno uvođenje novih poreza, nameta i novih nepoticajnih propisa i regula nije ohrabrujuće. U Hrvatskoj kao da se želi kazniti one koji žele  raditi, odricati se, zapošljavati druge ili stvarati. Da mi date vlast na godinu dana sve bih to promijenila i stvari postavila na točku od kuda bismo mogli krenuti ispočetka. U Hrvatskoj je nažalost mnogim ljudima najveći san zaposliti se u državnoj upravi ili državnim tvrtkama kako bi tamo dočekali mirovinu. Samo da nema odgovornosti i previše rada. Oni koji žele ostvarivati svoje snove i graditi bolju budućnost ove prekrasne zemlje kao da nisu dobrodošli. Ženama pogotovo nije lako. One kao da se i dalje moraju duplo dokazivati.

10. Surađuju li žene dovoljno?

Među ženama nema niti dovoljno suradnje. Puno se govori o važnosti da se žene podržavaju, da budu jedna uz drugu, da jedna drugoj nisu vuk. Ali u zbilji jesu. Mnoge žene podmeću noge drugima, kopiraju jedne druge, kradu ideje i plasiraju plagijate. Svih godina mog rada u velikim kompanijama sam najviše bila mobingirana upravo od žena. Rijetko sam naišla na neku dragu, kooperativnu kolegicu koja je u meni vidjela podršku, suradnju ili dobar osjećaj.  U Hrvatskoj je dobro poznat „hrvatski jal“ koji itekako vrijedi među ženama. Zamislite čak i ja koja radim s knjigama i širim ljubav prema knjigama, osjećam taj jal. Neke autorice, urednice, izdavačice ili književne kritičarke mi nimalo nisu naklonjene. Osjećaju se ugroženo od mene, umjesto da u meni vide saveznicu. Jer svi mi želimo da knjiga bude što veći predmet želja za što više ljudi. Svi bismo trebali raditi na tome da se više čita, da se kupuju knjige i da izdavačka industrija cvate u svakom pogledu. Jer onda će nam svima biti bolje.

11. Kad biste mogli poručiti 30 godina mlađoj sebi nešto, što biste si poručili?

Nikada se ne plaši biti ono što doista jesi. Ne odustaj od svojih snova i ne slijedi gomilu. Život ne bi trebao biti mučenje. Trebao bi biti proslava. Stoga se ludo zabavljajmo dok nastojimo ostvariti svoje najveće snove. Lewis Carroll je to lijepo objasnio u knjizi koja nosi moje ime –  „ Alisa u zemlji čudesa“:

„Uzaludno je pokušavati“ rekla je Alisa. „Nije moguće povjerovati u nemoguće.“ Rekla bih da nemaš mnogo iskustva u tome“, rekla je kraljica. „Kad sam bila u tvojoj dobi, uvijek sam to radila pola sata dnevno. Katkad sam već prije doručka povjerovala čak u šest nemogućih stvari.“

Isto preporučam svima vama.