Zašto je sramotno biti ambiciozan, a nije sramotno biti ogorčen na život i pun strahova?

Bezbroj puta su me sparili s riječi “ambiciozna”. kao da su očekivali da ću spustiti pogled i priznati da sam uhvaćena u grešnom djelu. Da ću tražiti oprost, moliti pokoru i da ću biti  nemilo “vraćena na mjesto”. Umjesto toga, razvukla bih osmijeh na lice i potapšala sanjara u sebi jer to znači da se njegov sjaj  vidi u mojim očima, a njegove težnje se naziru u mojim djelima.

Nedugo nakon toga bi s druge strane uslijedio šamar tišine i osuda bi oštrim nožem rezala zrak. U poslovnom svijetu bi uslijedila odbijenica, a u privatnom izbjegavanje jer nitko ne želi u svojoj blizini imati “žderačicu realnosti”. Svi bi radije nekoga da klima glavom na njihova zamišljena ograničenja i sućutnim pogledom potvrđuje njihove strahove, a sve kako ni slučajno ne bi napustili svoju zonu komfora i postigli nešto više od prosjeka.

Ljudi osuđuju ono što ne razumiju

Cijeli život se borimo da pobijedimo svoju prirodu, da utišamo sve svoje instinkte i naučimo se “normalnom” i “prosječnom” životu zato jer je on opće prihvaćen i svi to tako rade. Onda se neki pojedinac drzne slijediti svoje snove, rušiti predrasude i zamišljene strahove te učiniti nemoguće mogućim. Time sruši sva naša opravdanja zbog kojih smo se godinama držali po strani, a mi umjesto da kažemo: “Bravo, kad si ti, mogu i ja”, mi se svim silama trudimo umanjiti uspjeh drugih i zanijekati njegovo postojanje. Sve samo da se ne ohrabrimo i ne daj Bože krenemo živjeti svoje snove zanemarujući sva ograničenja. Zašto nam je lakše razumjeti strah nego nadu za nečim višim i boljim? Zašto nam je prirodno prihvatiti poraz unaprijed nego sanjati o pobjedi? Sve sanjare odbacujemo i obezvrjeđujemo, a upravo su oni ti koji pomiču granice našeg mogućeg i potiču da oslobodimo ono najljepše u sebi.

Hrabar korak, čvrst san

Stvarate li svoj život ili vaš život stvara vas? Postajete li s godinama ograničeniji, ispunjeniji strahovima i lošim iskustvima, ili sanjate i volite više? Prebrojite po džepovima razočarenja koja vučete kroz godine i usporedite sa snovima koje ste ostavili negdje na putu. Što vam je danas potrebnije? Nešto da vas vuče na dno ili nešto da vas vine visoko?

Danas znam da moja ambicija je nešto najvrijednije što imam. Ona znači da težim višem, sanjam o boljem i radim na sebi svaki dan da budem što usavršenija verzija sebe za sve dane koji dolaze. Kada mi kažu da sam ambiciozna, kažu mi da u mom srcu uvijek pobjeđuje nada, a ne strah. Kažu mi da me kroz život hrabrim korakom vode moji snovi, a ne sitnim korakom najdublji ljudski strahovi.

Svatko ima izbor

Kukavično je zanijekati svoje snove i zov naše duše koja nas vodi prema našoj svrsi. Svjesna sam da mnogo ljudi odlučuje živjeti na takav način. Možda ne znaju da bolji postoji ili da je bolji moguć. Ali odbijam na svojim ramenima nositi strahove ljudi koji nisu imali hrabrosti boriti se za svoje snove. Odbijam nositi težinu ljudskih pogleda kad vide borbenost i stav u mojim djelima, kad shvate da ne odustajem pred prvom preprekom i da je ono što me iznutra pokreće daleko veće od bilo čega što itko ima na van. Odbijam se sramiti sebe da bi se drugi osjećali bolje u svom kukakvičluku. Odbijam svojim odustajanjem lagati sebe i druge da je uspjeh pretežak i da nije suđen. Odbijam odustati od sebe i prljati sramom ono što je najčišće i najljepše u meni.

Ponosim se svojom ambicijom jer za mene ima daleko veće značenje od bilo čijih riječi i djela. Znači da unatoč svemu što se dogodilo ili će se dogoditi, hrabrim korakom nastavljam dalje i slijedim zov svoje duše.