Jeste li se nekad ulovili da dok promatrate nekog drugog, u sebi krojite priču o njemu ili njoj ili njima?

Priču koja je možda vrlo daleko od istine, ali nama baš takva u tom trenutku odgovora kako bi svom egu osigurali mirniji san. Jer sebe često vidimo s trnjem na putu, dok se drugi rađaju pod sretnom zvijezdom…O njoj koja je prošetala ispred nas savršeno sređena već znamo kako je sigurno neka direktorica obiteljske tvrtke sa zavidnim brojem naslijeđenih povlastica. O njima čitamo u novinama i sumnjičavo njihove uspjehe pripisujemo utjecajnim vezama. On je pametniji, ona je bila u pravom trenutku u pravo vrijeme, oni imaju puno bolje ideje od nas..I tako nam iz perspektive nekog tko tek gradi svoj put ili još nije pronašao sebe na svom putu, tuđi životi i priče izgledaju daleko zavodljivije. Pričama se opravdavamo sebi za svoj mogući neuspjeh – dok za vlastiti uspjeh još ništa nismo ni pokušali napraviti.

Uspjeh ima dva lica

Iza većine uspjeha, zapravo stoji puno samodiscipline i odricanja. Ne cvjetaju nužno ruže, nego sumnje i kritiziranja. Gradi ga naporan rad i učvršćuju mnoga zatvorena vrata. Niz padova i ponovnih ustajanja. Razočarenja samim sobom, drugima i svijetom. I neodustajanje. Čine ga borba za ono u što vjeruješ i natjecanja za ono što želiš. Dokazivanja. Puno hrabrosti. Rizici. I upornost. A sve je to potpuno skriveno od očiju nas promatrača koji se usredotočujemo samo na tuđu ljepotu uspjeha. Sve je to nama neopipljivo i nebitno dok krojimo priču u glavi kako drugima sve ide od ruke ili dolazi s lakoćom.

Treba biti lik u svojoj priči

Pohvalno je težiti velikim stvarima te imati velike planove i ciljeve. Samo se često uhvatimo kako o njima sanjarimo bez poduzimanja pravih koraka da ih ostvarimo. Upravo tada kada zapadnemo u tu lijenu fazu planiranja bez konkretne akcije, najčešće najlakše smišljamo te priče o tuđem zavidno lakom uspjehu. Prepustimo se tješenju svog nerada umjesto da se trgnemo i primimo posla. Umjesto da sami sebi budemo uspjeh. Ne smijemo zaboraviti prvenstveno biti sami sebi promatrač jer naša je jedina uloga da zadovoljno i ponosno krojimo priču o sebi.

Kopija nikada nije original

Teško, ali i pametno je izbjegavati usporedbe. Uspoređivanje nas puni sumnjom i samokritikom, tako da nekad i zaboravljamo tko je osoba koja smo bili. Postanemo nerealna projekcija svojih želja i zaglavimo u nedostižnom nadmetanju s likovima iz priča koje smo smislili u glavi bez savjetovanja s realnošću. Uspoređivanje nam ne donosi korist. Jer mi smo takvi kakvi jesmo. Originalni, jedini i neponovljivi. I imamo priliku raditi na sebi i postati najbolja verzija sebe na svoj način. Svaki novi dan nova prilika koju ili propuštamo ili iskoristimo do zadnje sekunde. Prilika u kojoj odabiremo sve svoje misli i organiziramo svo svoje vrijeme. Sami. U kojoj možemo napokon donijeti tu odluku koja dugo čeka u nama. Ili izgovoriti riječi kojih se bojimo zbog tuđeg mišljenja o nama. Ili promijeniti naviku koja nam svjesno krade vrijeme, zdravlje i energiju. U kojoj možemo i moramo pronaći vrijeme za sebe i svoje potrebe. Ostvariti planove. Približiti se snovima. I to na svoj način kao krojači vlastitog uspjeha.

Sad je prilika

Ne postoji drugi način. Ni pravi način. Vjerojatno ni lakši način, posebno ako je to tuđi način. Ne smije nas kočiti zavist jer ona podmuklo kvari naše motive i iskrivljuje naše stvarne potrebe. Svijet je nepresušan izvor ideja. Ima ih dovoljno za sve. I čim se osvrnemo oko sebe, pronaći ćemo nekog tko je voljan pomoći. Nekog od koga možemo učiti ili možda prolazi isto što i mi. Kad to uvidimo, priče kojima štitimo ego će izgubiti žar. Moramo slušati svoj unutarnji glas koji zna put do našeg uspjeha. Ako naučimo vjerovati mu i prepustiti mu se, naša će priča brže koračati prema sreći.

Perspektiva je uvijek podložna promjeni. Čak i ako nekom polazi sve od ruke, tko kaže da to netko drugi ne misli upravo o nama? Možda smo svi rođeni pod sretnom zvijezdom, samo to nismo osvijestili? Možda smo uspješniji nego što mislimo, ali smo previše samokritični? Možda možemo postići daleko više nego si dopuštamo? Ako ne pokušamo, nikad nećemo ni saznati, zar ne? Treba samo prvom prilikom napraviti prvi korak. Hrabro i na svoj način. Biti sve što želim i ostati ja.