Koliko vas u tajnosti vaše sobe lista knjige za samopomoć? Sprema motivacijske citate u zaključani folder? Možda i posjećuje coacha ili psihologa, a da to nitko ne zna?

Ne, to sigurno niste vi. Jer je vaš život savršen. Vi se trudite i imate sve što želite. Barem tako vaš Instagram kaže. Kako znam? Zato jer je i moj to dugo govorio.

Odgojena sam tako da ne stvaram probleme, živim neprimjetno i marljivo ispunjavam uloge koje mi dodjeljuju. U školi nisam dizala ruku kad sam znala odgovor iz straha da me ne smatraju prenametljivom štrebericom. Na faksu nisam ukazivala na nepravilnosti da ne bi bila „ona koja se pravi pametna“. Na poslu… nisam imala ni priliku reći što mislim jer su svi drugi bili „pametniji od mene“. Zato šam šutjela. Uloga šutača i marljivog radnika je bila namijenjena meni. Kako znam? Jer svaki put kad sam progovorila, izazvala sam buru i brzo sam bila vraćena na „svoje mjesto“.

Sve dok nisam shvatila da to nije moje mjesto. Da, na njega sam pristala. Ne, na njega nisam dužna pristati do kraja života. Ne želim kroz život samo šaputati svoje stavove najboljim prijateljima, plakati na njihovom ramenu jer ulogu „šutača“ moram nositi. Ništa ja ne moram.

Umjesto toga ja sam izabrala govoriti. Živjeti govoreći. Izabrala sam konačno da drugi čuju da živim, da dišem, da mislim i postojim  – naglas.

Zašto Shhhefica ima 3H? Ne, to nije tipfeler koji je prerastao u foru. To je simbol  šutanja i življenja u sjeni koji je bio moj početak, ali nije moj kraj.

Da se razumijemo, nitko me nije ušutkivao, ušutkivala sam sebe. I to je najgora vrsta šutnje. Kad za nju nemate koga kriviti jer ste si sami nametnuli cenzuru. Zašto? Jednostavno jer ne želite biti oni koji ruše poredak i koje svi gledaju poprijeko.  Želite biti voljeni i prihvaćeni. Ne, nisam kukavica bez stava. Samo sam čovjek koji voli ljude. Najveća kazna za mene je društvena izolacija i prijeki pogledi, a upravo njihovo izbjegavanje me držalo u zatočeništvu svih ovih godina.

Tek onda kad sam se usudila disati, misliti i postojati naglas, oni su nestali. Zauzvrat sam dobila dosta iskrenije prijatelje, kolege i partnere. Što je najvažnije, dobila sam sebe. Sebe koja diše naglas i pokazuje znakove života, dijeli svoje misli svakodnevno koje čine svakodnevnicu drugih barem mrvicu boljim i da, živim, konačno živim, izvan 9-5 okvira.

Danas ne šapućem pognute glave što mislim nego govorim i živim naglas.

Više ne krijem svoj sjaj jer bi nekim ljudima on mogao smetati očima.

Više se ne pravim glupa da bi se drugi osjećali pametniji.

Više ne razmišljam što drugi misle i govore o meni.

Jer znam da svaki put misle i govore samo o sebi.

Što je najvažnije, više ne čekam nekoga da mi kaže da sam posebna, da vrijedim i da je u redu da postojim. Znam da sam posebna jer je život poseban. Život je dar. Prihvaćam ga i otvaram ga naglas. Dijelim sve lijepe stvari koje se događaju u mom životu, kao i sve divne ljudie koje srećem.  Živim život otvorenih dlanova. Koliko god drugima to išlo na živce, koliko god se tome podsmijavali… ja konačno imam hrabrosti biti ono što jesam, naglas i bez isprike. O da, imam pogreške i neuspjehe i otvoreno pričam o njima. Jer znam da me oni ne definiraju, samo me izazivaju da pokažem tko sam doista.

A za to, moram biti glasna, moram disati naglas, voljeti naglas, misliti naglas i živjeti naglas.

Život u šapatu je iza mene.

A što je s vama?