Jedna od najčešćih barijera s kojim se žene suočavaju na putu do liderskih pozicija je stereotip da su “previše emocionalne”.

Da bi izbjegle tu etiketu, žene često svjesno odluče skriti svoju emocionalnu stranu toliko da im postane najveći strah da ih netko u poslu označi kao “emocionalne”.  Kako bi se ponašale u skladu sa svojom “neemocionalnom fasadom” najćešće se odreknu svih svojih prirodnih emocija i zamijene ih sa smiješkom ili snažnim stavom kojeg izjednačavaju s profesionalnošću.

To ide toliko daleko da kada su i pitanju i pozitivne emocije poput radosti, oduševljenja, slavlja oko uspješnog projekta, žene osjećaju da je neumjesno i neprofesionalno “skakati okolo” pa radije se drže onog istog profesionalnog smiješka i gurnu i te pozitivne emocije pod tepih.

 Hladne i /ili neautentične

Umjesto da zbog sve te silne žrtve u prikrivanju emocija budu nagrađene od kolega poštovanjem i prihvaćanjem, kao što očekuju, obično ih se na radnom mjestu označava kao “hladne i prazne ljušture” te time više nailaze na odbacivanje unutar radne sredine. Ako su pak prepristojne i uvijek sa lažnim smiješkom na licu, nazivaju ih u najmanje ruku neautentičnima, dvoličnima i obično postaju tema uredskih tračeva.

Kada projekt do kojeg im je stalo bude naprimjer otkazan ili im se dogodi neka vrsta nepravde na radnom mjestu,  kod takvih žena ćete vidjeti “Sve je u redu” smiješak, sve dok se količina frustracije toliko ne nagomila da jednostavno treba izaći van, obično na najpogubniji način.

Bilo je situacija i u mom životu kada jednostavno više nisam mogla kontrolirati emocije. Iza mog smiješka od milijun dolara, krila se gomila frustracije oko nepravdi koje sam  sam svakodnevno proživljavala i s osmijehom prihvaćala. Sve dok jednog dana frustracija se nije toliko nagomilala da se pretvorila u suze koje više nisam mogla kontrolirati. Osjećala sam se užasno neprofesionalno ali istovremeno svoje suze nisam više mogla kontrolirati jer su iza njih stojale godine nagomilanih frustracija. 

Kad muškarac napravi scenu na poslu i izjuri van, on je “strastven”, a žena u istoj situaciji je “nestabilna i neprofesionalna”.

U društvu često pričamo o razlici u plaći između muškaraca i žena, ali rijetko pričamo o razlici u dozvoljenoj dozi emocionalnosti. Žene, iz straha da ih se ne označi s etiketom preemotivnih, ne osjećaju da mogu biti autentične i prirodne u svojim reakcijama kao muškarci.  Zbog toga odabiru dvije krajnosti: ili postanu prehladne i distancirane ili sve što rade rade s lažnim smiješkom, poniznošću i ljubaznošću da bi zadobili simpatije kolega. Takve žene obično će pisati smajliće na kraju mailova, pristojno se zahvaljivati deset puta na nečemu, čak i kad im nešto što je napravljeno uopće ne odgovara samo da bi izbjegle etiketu da su previše “zahtjevne”, “teške” i da “šefuju previše”.  Nije ni čudo da se u njima onda toliko nagomilaju emocije koje najčešće izlaze van kad su najmanje potrebne.

Zašto ne bismo smjele  posve slobodno izraziti sve naše emocije – od sreće, tuge, zadovoljstva, neslaganja… i biti svoje? Zašto nas društvo uči da su emocije u potpunosti pogrešne pa čak i kad se radi o našem entuzijazmu i ljubavi prema poslu koju unosimo u sve što radimo. Ne obogaćuje li onda to  proizvode, usluge i ne donosi li dodatnu dimenziju našem poslovanju?

Sramite li se vi svojih emocija? Jesu li vam rekli nekada da ste preemotivni? Kako ste na to reagirali? Podijelite s nama svoja iskustva u komentarima.