Koliko puta ste legli u krevet i umjesto dugo iščekivanog odmora krenuli raditi planove za sutra ili rješavati nedoumice proteklog dana?

Nesvjesno ste potrošili najmanje pola sata razbijajući glavu užurbanim mislima o danu koji je pred vama tješeći se kako će vas bolje isplanirani zadaci dovesti sutra do boljih rezultata? A onda se probudili umorni i pod stresom još i prije prvog gutljaja kave jer umjesto da ste na vrijeme zaspali, vi ste jurili u petoj brzini s mislima i emocijama na vozačevom mjestu?

Uz prošlost i budućnost, za sadašnjost više nemamo vremena

Kada su naši životi postali toliki paradoks da ih živimo uvijek za nešto drugo? Za sve čini se, osim za nas same, tu i sada. Štedimo za bolje sutra, radimo za kratki predah uz more i preplanuli ten koji bi trebao prikriti tragove umora i stresa. Odgađamo stvaranje obitelji dok za nju ne osiguramo nerealno savršene uvjete. Odričemo se snova strahujući od nesigurnosti. Propuštamo život nesigurni zbog strahova. Zašto nam je tako teško biti jednostavno tu i sada? Zašto nam misli neprestano jure, žure nekuda u budućnost opterećene prošlošću? Zašto dopuštamo da naše sada postane nostalgično jučer ili neizvjesno sutra? Sve osim savršeno potpunog sadašnjeg trenutka – jedinog kojeg zapravo imamo, kojim uistinu raspolažemo, na koji možemo utjecati i koji je samo naš?

Sreću tražimo u potvrdi drugih

Sve češće nažalost taj savršeno sretni trenutak zaustavljamo još savršenijim selfijima, a istovremeno ga uopće ne proživljavamo. Hvalimo se njime okolini tražeći od nje potvrdu te naše sreće. Opterećeni smo dokazivanjem svojih uspjeha pred publikom društvenih mreža i željom da sa svijetom podijelimo ono što zaboravljamo podijeliti sami sa sobom. Stalno se previše trudimo biti netko drugi, svidjeti se nekom drugom i živjeti za neko drugo vrijeme. A više ne znamo biti jednostavno mi. Nesavršeni, opušteni i zadovoljni. Kada smo postali takvi?

Živimo za sadašnji trenutak, ali ga uopće ne proživljavamo

Dok se zamaramo savršenošću sadašnji trenutak nam neprimjetno klizi kao pijesak kroz prste – jer u načelu mi živimo za njega, ali ga uopće ne proživljavamo. Radije se grčevito držimo za ono što je bilo uvjereni kako nam je ono neophodno za ono što će biti. Jurimo kroz život gledajući ga kroz napravljene fotografije. Lutamo negdje između tjeskobnih ožiljaka prošlosti i sasvim nerealne brige o budućnosti, potpuno nesvjesni blagoslova sadašnjosti. Kao da smo stisnuti između dva zida koja se primiču brzinom kazaljki na satu i uopće ne razumijemo da umjesto odbrojavanja već imamo sadašnji trenutak kao vrata na zidovima unutar kojih smo zarobili same sebe.

U zamci vlastitih misli i osjećaja

Prošlost i budućnost zapravo su samo konstrukcije naših misli. U njima nema realnosti, osim onoliko koliko se u to sami uvjerimo. Patimo jer se toliko uživljavamo u njihovu opipljivost, njihovu važnost da time sve dublje tonemo u frustraciju nemoći, stres i nezadovoljstvo. A zapravo, mi uopće ne patimo jer nešto nemamo, nego zato što smo uvjerili sebe da nešto moramo imati. Čak i kada dosegnemo ispunjenje nekog cilja, neke želje, nekog sna, često shvatimo da nas to uopće nije zadovoljilo niti usrećilo i već sutra u glavi imamo novu želju u čije ostvarenje jurimo. Tek ako smo stvarno iskreni prema sebi i prevrtimo film unatrag, priznat ćemo da naša istinska sreća i zadovoljstvo ne leže u ispunjavanju i udovoljavanju želja, već u zadovoljstvu nama samima sada i tu gdje jesmo. I da naše emocije nisu činjenice o nama niti su naše misli istina o našem životu.

U potrazi za čarobnom formulom i kočnicama

Lako je to sve naravno reći, daleko lakše nego napraviti. Naši su životi odmalena vezani za ono što želimo i ono što ne želimo i u tom nas labirintu požuruju naprijed bez šanse da zastanemo i predahnemo. A predah znači stati na svima nam potrebnu kočnicu. Bez obzira koju metodu izaberemo (meditaciju, jogu, šetnju, čitanje, kuhanje, neki hobi…), važna je činjenica da upravo u tim trenucima koje odlučimo odvojiti za sebe na bilo koji način krije se ključ prepuštanja sadašnjem trenutku. Što možemo kad svijet toliko bježi pred nama, osim ukrasti mu svaki dan barem pet minuta za sebe. Raditi ono što nas čini sretnima bez grižnje savjesti i ratovanja s vlastitim mislima. Ali pritom ne zaboraviti osjetiti tu sreću. Namirisati ju, vidjeti, dodirnuti, osluhnuti i okusiti. Udahnuti punim plućima. Bez obzira da li smo u tom trenutku u visokim petama ili omiljenoj poderanoj trenirci, našminkani ili s izrastom od pet cm iz kojeg iskaču sijede. Možda još niste wonder woman za koju sanjate da ćete postati, možda trebate na dijetu, želite novi posao, putovanje, neku promjenu…ali sve to neće nikud pobjeći. Želja neće ponestati. U međuvremenu trebate naučiti da u svojih pet minuta ne marite za njih i nabrojite sve na čemu ste zahvalni dok vam usta ne naprave krivulju od uha do uha. Usudite se besposleno disati i sadašnji trenutak nazvati srećom.