Kaja Pavlinić je mlada inženjerka računarstva, projektna menadžerica u agenciji Speck, predsjednica Foruma za održivi razvoj Zeleni prozor, članica Upravnog odbora Mreže mladih Hrvatske, US Department of State Exchange alumna i mentorica na globalnoj platformi The Female Factor.

1. Bogati životopis i mnoštvo projekata, a tako mlada? Sigurno nije prvi put da dobiješ to pitanje. Kako na njega odgovaraš?

S obzirom na to da to pitanje dobivam već barem šest godina, moram priznati da je svaki puta sve lakše odgovoriti jer sam sve starija, pa postaje manje čudno. Istina je da sam počela vrlo rano – već s 18 godina sam aktivno počela provoditi i organizirati projekte koji su bitni za zajednicu, a pogotovo za mlade. Ne bih rekla da sam imala neki plan krenuti u tom smjeru, nego sam jednostavno oko sebe vidjela puno toga što me frustriralo i odlučila to pokušati popraviti. Zbog toga i nisam imala baš najtipičniji studentski život, ali uistinu ne bih mijenjala apsolutno ništa.  Izgleda kao da je toga jako puno, no sve se nekako isprepliće i međusobno čini jednu vrlo uzbudljivu i motivirajuću svakodnevicu, jer se bavim izazovima i problemima u društvu kojima želim pridonijeti.

2. Što je ono što te motivira da slijediš takva bogata poslovna iskustva?

Kad sam tijekom fakulteta razmišljala čime se želim baviti, imala sam ogroman problem jer sam gajila veliku strast prema tome što studiram, ali me isto tako zanimalo još stotinu drugih stvari. Često su mi govorili da mi fali fokus, da se trebam usmjeriti, a meni je upravo tih milijardu interesa omogućilo da danas stvorim karijeru u kojoj se stvarno dobro osjećam, gdje radim apsolutno i isključivo ono što jako volim i što me raduje, a paralelno doprinosi i zajednici. Trenutno sam u fazi gdje o nekim područjima već puno znam i tim znanjem mogu pomoći drugima, a isto tako u nekim drugim područjima jako puno učim i upijam, a imam sreću da sam okružena kolegama od kojih mogu jako puno naučiti i zbog kojih stalno rastem. To mi je baš super, jer mi omogućava da ostanem prizemljena i shvatim koliko toga još ne znam, a paralelno budem dovoljno samopouzdana da i ja mogu ponuditi kvalitetnu uslugu svojim klijentima.

3. Smatraš li da je poslovni svijet dovoljno otvoren prema mladima?

Ovisi koji dio poslovnog svijeta. Kao što sam već spomenula, što sam starija nekako bude lakše, jer me ljudi ozbiljnije doživljavaju. Kad sam na nekim konferencijama s 19-20 godina držala govor ili panelirala, a moji sugovornici su bili bar tri desetljeća stariji, doživjela sam nekoliko podsmijeha i poneki slučaj patroniziranja. Sad, s 25, još uvijek znam naići na komentar kako sam još friška s faksa, većinom od ljudi koji me ne poznaju, ali sam puno svjesnija sebe pa me to baš ne zamara. Mislim da je mladima bez privilegija i jače obiteljske pozadine jako teško upustiti se u poduzetničke vode, jer početni kapital moraju stvoriti sami. Ipak, situacija se podosta popravila mjerama za samozapošljavanje. Voljela bih da se takve pozitivne promjene i nastave. Iskreno, bilo me malo strah kako ću se snaći u IT industriji, koja se smatra relativno muškim svijetom, no sretna sam što mogu potvrditi da se u posljednjih godinu dana niti u jednoj sekundi nisam osjećala drugačije, manje vrijedno ili kao da me netko ne shvaća dovoljno ozbiljno jer sam mlada ili žensko. Mislim da je sve u tome kako se osoba postavi i kakvo okruženje sama stvori. Mnogo mojih kolegica i prijateljica ima slična iskustva.

4. Po tvom mišljenju, jesu li mladi danas dovoljno proaktivni?

Mislim da je većina mladih izuzetno proaktivna i vjerujem kako je to posljedica činjenice da za mlade nikad nije bilo više prilika – od programa koji mlade uče o razvijanju poduzetničkih ideja, do neprofitnih organizacija koje se bave određenim problemima zajednice. Ponekad mi bude malo žao vidjeti one mlade koji su se odlučili za neki drugi put – pasivnost, kritiziranje svega oko sebe i plagiranje/prepisivanje diplomskih radova te generalno ”snalaženje” tijekom obrazovanja koje nam može pružiti toliko bogatstvo perspektiva. Ipak, čini mi se kako su takvi mladi uistinu u manjini.

5. Što možemo napraviti da iznjedrimo više lidera budućnosti?

Ono na što definitivno treba baciti fokus su – empatija i skromnost. Imam osjećaj kako društvene mreže i svi uspjesi koje postižemo vrlo lako mogu napumpati ego do neslućenih visina, za što smatram kako ozbiljno može ugroziti naše liderske sposobnosti. Glavni problemi koje vidim su forsiranje autoriteta, osjećaj veće vrijednosti u odnosu na ostale i nedostatak sposobnosti da se osoba stavi u kožu svih onih s kojima djeluje/radi. Kako bi se toga riješili, bitno je redovito se podsjećati da još imamo iznimno puno toga za naučiti, ali i da naš kontekst i stav nisu jedina istina i jedino ispravno. Dodatno, možda mlade malo previše orijentiramo prema novcu, zaradi, što bržem uspjehu i cijeloj toj kulturi. Da možeš uspješno voditi neki tim, prvo trebaš biti ok sam/a sa sobom, zatim shvatiti da je tvoj tim često pametniji od tebe, i na kraju stvarno voljeti ono na čemu zajedno radite.

6. Kako definiraš uspjeh i smatraš li se uspješnom?

Prije bih stalno odgovarala kako se ne smatram uspješnom. I zapravo, kad se uspoređujem s ostalima ne smatram se uspješnom jer se ne vidim kao neka viša persona u odnosu na ljude koji me okružuju. U nekim stvarima sam možda bolja i iskusnija, ali u nekim stvarima su drugi miljama ispred mene. Smatram se uspješnom kad analiziram koje sam ciljeve postavila i koje sam ostvarila. Počela sam raditi stvari na kojima sam željela, okružila sam se inicijativama do kojih mi je stalo i u životu imam ljude koji su mi podrška, uz koje rastem, koji me prizemljuju i koji me čine boljom osobom. Najvažnije, na vrijeme sam prepoznala neke red flagove u obliku burnouta i nanošenja štete svom mentalnom i fizičkom zdravlju, pa sam na vrijeme i reagirala. Meni je to definicija mog vlastitog uspjeha, iako je nekome drugome to možda skroz bezveze jer nije donijelo milijune. Ali nekako, kad pričamo o uspjehu, shvatila sam da je jedino što je bitno da sam/a osjećaš da si na nekom dobrom mjestu i da te veseli sve što se događa oko tebe.

7. Govornica si na brojnim konferencijama i predavanjima, koje su ključne poruke koje uvijek težiš prenijeti?

Jako se trudim biti što konkretnija, ponuditi neke ideje ili savjete koji se odmah mogu iskoristiti. Uvijek idem sa stavom – da ljudi žele slušati isprazne klišejaste govore, upalili bi YouTube umjesto dolaska na ovaj događaj. Pokušavam izbjeći sve ono što mene uspava ili dosađuje na konferencijama i događajima. Kako bih bila što konkretnija, moji govori i radionice se uvijek vrte oko tema za koje znam da mogu dobro obraditi i da publici mogu ponuditi nešto kvalitetno, a to su najčešće mladi i savjeti za rad u IT industriji, poduzetništvo i generalno započinjanje profesionalne karijere. Sve neke faze koje sam ja odradila, a koje druge tek čekaju. Nema mi smisla pričati o stvarima koje nisam sama prošla.

8. Što bi savjetovala našim čitateljicama koje se još nisu odvažile krenuti ka ostvarenju svojih snova?

Ponekad je bolje krenuti pa usput shvatiti što raditi i razjasniti stvari koje nismo razradili na početku. Svi težimo prvo dobro strukturirati sve čime ćemo se baviti, overthinkati svaku sitnicu i zatim krenuti kad smo spremni, ali realno nikad se nećemo osjećati spremnima. Ja sam svoj obrt otvorila tako da sam otišla u šetnju Bundekom, dobila impulzivnu ideju da bih i ja mogla imati nešto svoje i na klupici popunila obrazac u eGrađanima. Na kraju se samo u ovih nekoliko mjeseci zbog te odluke pokrenulo puno divnih stvari.

Kaja Pavlinić u slobodno vrijeme piše svoj blog Proaktiviraj.me na kojem možete doznati više o njenim razmišljanjima kroz njene inspirativne tekstove.