Inspiracija: Katarina Marjanović
Katarina Marjanović, mlada je talentirana spisateljica koja svakodnevno donosi inspiraciju i osnaženje mladim ženima. Autorica je knjige “Na putu prema sebi”, a sada nam iz njenog pera stiže i druga knjiga “Kada narastem (p)ostat ću ja”.
- Koliko se razlikuje Katarina koja je pisala prvu, a koliko ona koja je pisala drugu knjigu? Koje su najvrjednije lekcije koje si naučila u procesu?
Mislim da sam se u tih godinu i pol promijenila više nego svih prethodnih godina zajedno. To je period u kojemu sam odlučila svjesno i namjerno poraditi na tome kako vidim sebe samu jer sam shvatila da je to ono što se na kraju dana (po)najviše računa. Htjela sam kada mi netko da kompliment ne misliti uvijek da to „sigurno nije mislio baš tako“, ali i kada imam periode u kojima mi ne ide, znati da je to samo trenutna situacija koja mi nije oduzela sve ono tko jesam. Na kraju krajeva, govorio nam netko o nama dobro ili loše, mi u oba slučaja istinski čujemo samo ono u što i sami o sebi vjerujemo. Nova knjiga prati taj moj proces, a hrabrost za to da glas u njoj bude još iskreniji i otvoreniji dale su mi stotine pozitivnih recenzija čitatelja koji su mi poručili da su takve priče ono što žele čitati.
- Kako možemo narasti i (p)ostati mi u svijetu koji nam stalno nameće svoje okvire postojanja?
Vjerojatno tako da se prestanemo zamarati okvirima koje nam svijet nameće i da shvatimo da u sebi imamo puno više nego što smo to u ovome trenutku spremni ili u mogućnosti priznati. Ali i to je proces. Naravno, i prestati se uspoređivati s drugima i shvatiti da ničiji život nije Instagram, ali to smo vjerojatno već apsolvirali. Upravo i naslov moje nove knjige odgovor je na to konstantno nametanje ideje da moramo biti netko drugi ili kao netko drugi. Previše toga već vrišti s mnogih plakata, stranica, ekrana. Treba znati podvući crtu, pogotovo zato što mnoge stvari nisu onakve kakvima nam se nastoje plasirati. Dovoljno je kad narastemo da ti budeš ti i da ja budem ja. Zapravo, taman je.
- Kada je nastala tvoja ljubav prema pisanoj riječi i jesi li oduvijek znala da ćeš danas biti uspješna spisateljica?
Nastala je prije dovoljno vremena da se ne sjećam ni kako je to ne pisati. Pisati sam počela krajem osnovne škole i tada mi je najveća briga bila da to netko ne pročita. Kasnije mi je najveća briga bila kako pisati u prvome licu i pobijediti tu nelagodu koju ono sa sobom u početku nosi. Mnogi me pitaju kako pronaći hrabrost za to, a ja im uvijek otvoreno kažem da je ni ja jednom nisam imala jer želim normalizirati sve izazove koji stvarno jesu i normalni i ljudski. A što se tiče toga jesam li oduvijek znala da ću biti spisateljica, zadnjih najmanje deset godina znala sam da će ova situacija u kojoj trenutno jesam jednoga dana sigurno doći. A uspješnost je relativna stvar; za naša poimanja, što se broja prodanih knjiga tiče, uspješna spisateljica jesam, a za poimanja, primjerice, J. K. Rowling moja spisateljska postignuća su smiješna. Ovisi kako tko što definira.
- Živimo u svijetu u kojem svi žele do uspjeha preko noći, osobito na društvenim mrežama. Koliko je u svemu tome važna konzistentnost, ali i autentičnost?
Pitate nekoga čija prva knjiga se zove „Na putu prema sebi“, a druga „Kad narastem, (p)ostat ću ja“, dakle, osobu kojoj je iznimno važno to kako se osjeća sama sa sobom na kraju dana. O autentičnosti se danas puno govori, ali imam osjećaj da se o njoj govori na neki čudan način zbog kojega se ljudi danas sve više plaše napraviti korak, objaviti fotografiju ili napisati pjesmu jer se beskrajno propituju je li to dovoljno autentično. Svi smo mi već autentični bez da išta posebno učinimo po tom pitanju, a istovremeno smo i svi mi pomalo odraz ljudi s kojima smo došli u doticaj, situacija i dijaloga koje smo doživjeli, sadržaja koji konzumirao i slično; sve nas je to na neki način oblikovalo, bili mi toga svjesni ili ne. Vjerujem u konačnici da se trebamo opustiti, slušati sebe i dati od sebe ono najbolje što toga dana možemo dati, i tako dan po dan. Pritom će biti dana u kojima nećemo dati ništa i bit će dana u kojima ćemo dati jako puno, ali sve je to normalno i sve je to život. A što se konzistentnosti tiče, vjerujem da u svom naumu uspiju oni koji ne odustanu jer prije ili kasnije mora se dogoditi neka stotinka sekunde u kojoj se sve okrene, sve i da si najveći baksuz. U puno slučajeva takozvanog neuspjeha vjerujem da je krivac upravo taj što ljudi nisu imali strpljenja, mogućnosti ili volje čekati tu stotinku sekunde. Vjerojatno se ona najlakše čeka onda kada radiš ono što voliš jer te upravo ta ljubav vraća svemu tome svaki dan iznova, čak i onda kada su rezultati loši ili nikakvi.
- U svojim intervjuima si često govorila o brojnim odbijenicama koje su te dovele do toga da medijski prostor za svoje pisane riječi stvoriš – sama. Koliko je bilo izazovno doći do svega toga – iznutra i izvana?
Ja sam prije nekoliko godina prihvatila činjenicu da svijet nikada neće biti u nekoj savršenoj ravnoteži o kakvoj učimo na satu vjeronauka i da to neću dočekati ni sada ni za čitavog života. Ujedno stvarno vjerujem da to ne znači da mi od svog života ne možemo napraviti nešto dobro, a onda će to značiti dobro i za barem još pokoji svijet u našoj blizini. Istina, bilo bi lakše kada bi svijet bio pravedniji prema nekim našim kriterijima, ali nije, pa nam preostaje uzeti stvar u svoje ruke. A kada bismo svi posložili svoj svijet i barem malo uljepšali još pokoji svijet sa svoje lijeve i desne strane, kada se sve to zbroji i kada se podvuče crta, bilo bi to puno lijepih svjetova. Mislim da smo mi ljudi previše mistificirali izazove. Nema života bez izazova i sve mi je jasnije; što ti bolje ide, više ih imaš, a istovremeno ih sve manje doživljavaš strašnima. Često je to kao kada spavaš u mraku i bojiš se onoga što je ispod kreveta, a onda se konačno odvažiš zaviriti ispod njega i shvatiš da tamo zapravo nema ničeg strašnog i da si se uzalud toliko plašio. Ali da bi to shvatio, morao si prvo smoći snage zaviriti. Ali kako kaže pjesma grupe Dalmatino: „Za sve šta vaja moraš imat force.“
- Jesi li na svom putu imala teške trenutke kada bi najradije odustala od svega? Kako si ih premostila?
Puno je toga što sam htjela karakterno popravljati na sebi, ali s jednom stvari oduvijek sam bila zadovoljna, a to je ta da sam se uvijek čvrsto držala za ono za što bih se uhvatila i da sam uvijek imala snage gurati svoj film, što god tko mislio o tome. Ponekad je to loše, ali u poslu je često dobro. Pa i kada bih rekla da ću početi raditi nešto drugo, znala sam i tada da ću se za ravno dvadeset minuta vratiti svemu tome istome. Imala sam i jasnu sliku o tome kako želim da stvari izgledaju jednoga dana, a ljudi koji su već uspjeli u tome služili su mi kao dokaz i kao inspiracija da je to moguće. Rekla bih da su ključ bili jasna odluka, jasan cilj, kontinuitet i zdrav optimizam. A mislila sam sve ovo vrijeme da sam osoba bez konkretnog cilja i k tome vrlo neodlučna. Hvala na prosvjetljenju.
- Što je najljepši dio tvog posla, a koji bi najradije preskočila da možeš?
Najljepši dio su potpuna sloboda, pisanje knjige u 6 ujutro u polusnu s prvom šalicom kave, slanje knjiga i komunikacija s ljudima koji mi se često javljaju s divnim recenzijama. Neki dan shvatila sam da upravo ti ljudi koji izdvoje vrijeme i novac da bi podržali osobu koju i ne poznaju zapravo zaslužuju puno više pohvala nego što ih zaslužujem ja. Ja samo radim ono što volim i ono što mi je lako, a oni su ti koji rade nešto što je divno i hvalevrijedno. A najteži dio svakako su oni segmenti koje moram ili želim prepustiti drugima, a za koje još nisam pronašla one suradnike kojima mogu reći: „Radi kako god želiš, potpuno ti vjerujem.“ I to ne zato što mislim da netko radi loše, a ja radim dobro, nego zato što i sa suradnicima treba dijeliti vizije i ideje, a treba vremena da se pronađe put do takvih. Nekoliko sam ih već pronašla i to je divno jer to onda preraste u onu prvu spomenutu kategoriju.
- Da možeš nešto šapnuti 5 godina mlađoj Katarini, što bi joj poručila?
Za točno pet godina bit ćeš jako zadovoljna. Dakle, nastavi raditi kako radiš jer očito radiš dobro. P.S. Ako možeš samo malo manje analizirati, ali znam da sada to ne možeš pa je i to u redu.