Mirela Španjol Marković, direktorica je i vlasnica tvrtke Ciceron komunikacije, specijalizirane za treninge iz područja retorike, komunikacijskih te prodajnih vještine.

1.Kako i kada je nastao Ciceron?

Davne 2004. godine kad sam dala otkaz u Ministarstvu tadašnjih europskih integracija na mjesto savjetnice i otisnula se u poduzetničke vode. Nisam još imala jasnu ideju što želim, ali sam znala što ne želim. Malo hrabrosti, malo jači ego,  malo ludosti i spremnosti na rizik i puno znanja kojeg sam podijeliti sa svijetom. Valja napomenuti da sam tada imala 39 godina, znači nema opravdanja mladost- ludost. Jednostavni neki ljudi kasnije shvate što žele. Ja sam jedna od njih.

2. Među prvima ste prepoznali potrebu za educiranjem menadžmenta, počeli ste s predavanjima i učenjem retorike.  Čemu pridajete posebnu pažnju?

U ovom poslu treba vremena da se dokažete, ovo nije biznis za brzu zaradu. Osim toga, dosta je vezan uz imidž osnivača, u ovom slučaju mene. Stoga najveću pažnju u Ciceronu pridajemo kvaliteti. To znači ne samo znanju i obrazovanju s vrhunskih poslovnih škola, nego i kvaliteti usluge kompletno. Želimo našim klijentima edukaciju uz stjecanje znanja učiniti zabavnom i motivirajućom, dijelom njihovog profesionalnog i osobnog razvoja. Oni se dalje pobrinu za „word of mouth“ marketing.

3. Autorica ste prvog hrvatskog priručnika „ Moć uvjeravanja“ koji je doživio i svoje reizdanje. Što biste rekli da se promijenilo na tom području u odnosu na prvo izdanje?

Budući da se ovdje radi o drevnoj vještini utjecaja na ljude, o nekim faktorima koji se kroz vrijeme nisu bitno promijenili, kao što je percepcija, način na koji ljudski mozak percipira ljude i informacije, sadržajno- teoretski se nije promijenilo ništa. No, promijenili su se primjeri npr. iz političkog života, koji su aktualniji u današnjem vremenu, zatim dorađeni su dijelovi o glumačkim tehnikama te dodano poglavlje o startup pitchu, aktualnoj formi javnog nastupa za globalno vrijeme i startup kulturu  u kojoj živimo.

4. Učenje komunikacijskih vještina, leadership, strateško vođenje ljudi i organizacijski razvoj kao i onaj osobni područja su kojima podučavate top menadžment, direktore, zaposlenike u vodećim tvrtkama. Što biste rekli da predstavlja najveći izazov vašim polaznicima?

Još uvijek je na prvom mjestu strah i trema od javnog nastupa najčešća boljka s kojom polaznici dolaze kad traže naše usluge iz područja javnog nastupa.

Druga po redu tema su konflikti i općenito timska komunikacija. Što veća organizacija, više problema u prenošenju poruka u svim smjerovima, naročito kod silosno strukturiranih organizacija. Poruke se gube, ne prenose, loše vijesti se zataškavaju a kad dođe do eskalacije onda se traži krivac i gdje je zapelo.

U leadershipu je zanimljivo da sve više zaposlenika kažu da im kod lidera nedostaje feedback i osjećaj da se njihov rad vrednuje, a trud vidi i nagrađuje. Pogrešan stil vođenja također dovodi do frustracije, a svjedoci smo da se svijet promijenio i da zaposlenici više ne traže dobre tvrtke, nego se tvrtke „prodaju“ zaposlenicima u potrazi za što kvalitetnijim, a sve rjeđim kadrom. Stoga im je važno da imaju lidere koji znaju voditi i upravljati ljudima.

5. Što se zapravo krije iza života jednog poduzetnika/ice?

Puno rada, strast, stalno balansiranje između posla i života ( na mom stolu je podložak na kojem piše „don’t confuse having a life with having a career“). I ja to pokušavam. Mogu reći da je meni već lakše nakon 15 godina – imate reputaciju, financijsku neovisnost, relativnu poslovnu stabilnost. No, poduzetništvo zahtijeva visoku rezistentnost na stres u uvjetima stalne tržišne neizvjesnosti. Ne bih bila u koži onima koji sad tek počinju.

6. Najveći poslovni i najveći privatni izazov bio je…

… i još uvijek je, priviknuti se na nemogućnost dugoročnog planiranja. Generacije koje dolaze na tržište rada diktiraju brzinu, maksimalnu fleksibilnost, čestu promjenu, poslovnu kulturu koja je puno neformalnija od one koju ja preferiram. Unutar tog planiranja, planiranje financija mi je i dalje nakon 15 godina najveći izazov.

Privatno, razumjeti i odgojiti moja dva dječaka u samopouzdane, zadovoljne i ostvarene ljude. Svaki dan se budim s tom mišlju da mi je to najveće životno postignuće.

7. Napisali ste i jedan roman, u slobodno vrijeme glumite, volite putovati. Kako se uspijete organizirati? Često danas čujemo kako se ništa ne stigne, kako nitko nema vremena i sl.

Meni je to stvar prioriteta. Roman sam dugo pisala, već sam spomenula da ja malo to sporije, samo sam ga prošle godine odlučila objaviti. Putovanja su oduvijek moja strast i motiv da radim i kad ne bih trebala, jer si postavim ciljeve i to mi je onda gušt. To je ulaganje koje nikada ne može propasti. Volim i raditi ovaj posao, rastem s mojim klijentima kao profesionalac i osoba. No, moj posao nije moj hobi. I ne treba biti.

Gluma jest. Ona je samo još jedan od načina mog izražavanja. Predavanja, moderiranje pisanje, gluma. Spajam umjetnički sa stručnim dijelom i to mi daje osjećaj ispunjenosti i svrhe.

Michiu Kaku, znanstvenik-futrolog kaže kako nikada nećemo moći sintetizirati emocije i jednu od primarnih ljudskih potreba a to je potreba za društvom, prisustvom drugog čovjeka. Slažem se s njim. Najveći dio onoga što nas još čini ljudima su emocije. One su tema svih naših seminara, treninga, edukacije. Da nema njih, ne bi bilo potrebe za učenjem komunikacije i ostalih socijalnih vještina. A bez tih soft skillsa ne možemo.

8. Može li svatko naučiti komunicirati i razvijati svoju emocionalnu inteligenciju?

Može, jer komunikacija je vještina. A sve što je vještina može se naučiti. Kod emocionalne inteligencije je stvar malo zahtjevnija. Naime, mora postojati volja i želja za promjenom i razvojem. Ako je čovjek zadovoljan sam sobom, ako kaže ja sam takav i take it or leave it, ne želim se mijenjati, nikakva tu edukacija ne pomaže.

9. Kada biste se vratili 20 godina unazad, što biste poručili Mireli?

Izdrži i nastavi tako, legendo! 🙂 Još samo 15 godina i bit ćeš većim dijelom zadovoljna žena.