Sanja Srdić Jungić voditeljica je marketinga i komunikacija knjižarskog lanca Hoću knjigu d.o.o,  ali i uspješna autorica dva romana  Ti si moje sve Zvijezde među nama koji je odnedavno dostupan i na međunarodnom tržištu.

1.     Kada se probudila tvoja strast prema pisanju?

Nedavno mi je mama poslala fotku moje diplome s literarne grupe iz 1995. godine! Iznenadilo me to jer sam mislila da sam počela pisati nešto kasnije. Tako da je strast tu oduvijek, samo joj je trebalo malo da se formira u ovo što radim danas; od literarne pa novinarske grupe, studija komunikologije, prvog novinarskog posla, marketinga i odnosa s javnošću pa sad do mojih romana. Sve je nekako vodilo ka tome.

2.     Koliko ti je stalna okruženost knjigama kroz posao pomogla i pripremila za spisateljske vode?

Rekla bih da mi je u jednakoj mjeri pomogla koliko mi je odmogla. Kako mi je primarni posao marketing, i to baš u knjiškoj branši, nije baš jednostavno cijeloga dana raditi na promociji tuđih knjiga i onda doći doma i imati želje i volje za vlastitu knjigu. Pogotovo još ako su te tuđe knjige dobro napisane pa se onda povremeno pitam zašto ja uopće pišem kad je moje lošije od tog. S druge strane, cijelo mi to iskustvo pomaže da budem bolja, a vidim i puno stvari koje se rade krivo pa onda ja sa svojim knjigama želim to napraviti kako treba.

3.     Kako su tvoje kolege i prijatelji reagirali na tvoje knjige?

Većini je to bilo veliko iznenađenje jer nisam pričala o tome da pišem. Čak je i moj muž moj roman prvi put pročitao tek kada je on bio ukoričen. Izdavačima sam prvotno svoj rukopis slala pod pseudonimom jer se nisam htjela dovesti u situaciju da mi kažu da to na čemu sam dugo radila nije dobro, a da ja sutradan moram sjesti na sastanak s njima. Tako da su samo moji najbliži znali da se uopće bavim time. To bih preporučila svima jer onda nema ni nekog velikog razočaranja i pritiska okoline ako to što radiš slučajno ne uspije.

4.     Izdala si i roman na inozemnom tržištu te dobila recenziju iznimno uspješnog britanskog autora. Kako je došlo do toga?

To je svakako jedna od pozitivnih strana mog posla; u doba kada nije bilo korone organizirala sam na stotine događanja, ponajviše knjiških promocija. Tako je 2019. u sklopu svoje hrvatske turneje u našu knjižaru došao Robert Bryndza koji je promovirao svoj četvrti roman iz serijala o detektivki Eriki Foster. Robert i ja kratko smo se upoznali, a igrom slučaja tih dana izašao je moj prvi roman, koji ga je jako zainteresirao, pogotovo zato što je on prije no što je počeo pisati krimiće pisao upravo chick lit. Ostali smo u kontaktu nakon tog njegovog posjeta i bio je prvi koji me pitao zašto se ne bi okušala vani jer je imao iznimnu vjeru u cijelu priču oko mog romana. To je na koncu dovelo do zajedničkog traženja prevoditelja, urednika, izdavačkih kući i na koncu objave mog romana na Amazonu krajem srpnja ove godine. Nikad se u taj proces ne bih upustila bez njegove podrške jer biti domaći autor na stranom tržištu vrlo je samotan i zastrašujući proces. A što se tiče njegove recenzije, Robert je od samog starta veliki fan mog romana pa je bilo nekako i logično da ga javno podrži s par lijepih riječi.

5.     Koliko je komplicirano izdati knjigu na stranom tržištu?

Vjerojatno razina kompliciranosti u Hrvatskoj puta sto. Naime, u Hrvatskoj je prilično teško naći izdavača jer domaći izdavači nisu pretjerano zainteresirani za domaće autore s obzirom na to da ih domaća publika slabije čita. Vani se pak moraš boriti s nekoliko stvari; predrasudama jer dolaziš iz jedne male Hrvatske pa umjesto da riskiraju s nečim što im nije poznato strani izdavači će radije uzeti prokušane britanske/američke autore, a druga i bitnija stvar je da je tržište ogromno. Jako se teško probiti među tisućama rukopisa, svaki izdavač ima neke druge uvjete pa svoje prijave moraš konstantno prilagođavati, čekanje na odgovor dosta dugo traje, ako ga uopće i dobiješ (eto jedne sličnosti s domaćim izdavačima) i nakon što sam tome posvetila cijelu prošlu godinu, ovu sam odlučila radije provesti na Amazonu.

6.     Kako za tebe izgleda proces pisanja?

Uglavnom je dosta hektičan i nekontinuiran. Pišem kada imam vremena i volje za to, što je s obzirom na moj primarni posao dosta rijetko; prvu knjigu pisala sam „napreskokce“, malo od početka, malo od kraja, malo od sredine, dok sam s drugom bila malo organiziranija pa sam si raspisala poglavlja po kosturu prije no što sam ih počela razrađivati. Ali svatko ima svoj proces, nijedan nije krivi, bitno je da se knjiga završi, a kako si došao do kraja je manje važno.

7.     Imaš li savjet za one koji se još ne usude krenuti?

Ima jako puno ljudi koji imaju neku priču u sebi, ali nikako da zagriju stolac i prenesu je na papir. Mnogi su tek kad su došli do te faze uvidjeli kako je maštanje o priči lako, a pisanje i sve što slijedi nakon toga dosta težak i zamoran posao. Mislim da ne treba imati straha; najgore što se može dogoditi je da te izdavač odbije, da tvoju knjigu pročitaju samo tvoja obitelj i prijatelji, ali barem znaš da si probao. Ako ne kreneš, čitavog se života možeš pitati „što bi bilo kad bi bilo“, a ja bih radije podnijela tisuću loših komentara i odbijenica nego to.

8.     Što je najljepše što ti je spisateljstvo donijelo, a koji je najveći izazov s kojim si se suočila i kako si ga prevazišla? 

Najljepši su definitivno kontakti i prijateljstva koje mi je pisanje donijelo; mladi autori se uglavnom dosta podržavaju i bodre međusobno, posjećujemo si promocije, hvalimo jedni druge putem društvenih mreža i lijepo je biti dio te zajednice. Najteže mi je bilo zatomiti strah da sam ja samo jedna mala Sanja iz jedne male Hrvatske s jednim malim romanom i što ja imam tražiti na velikom internacionalnom tržištu. Vjerujem da je to kompleks koji mnogi Hrvati imaju, stoga bi mi bilo jako draga kada bi se više domaćih autora usudilo napraviti ovaj korak i da mi zajedno osvajamo stranu publiku. A onda na taj način uvjerimo i domaću da imamo što za reći.