Vjerojatno su vam oduvijek roditelji govorili koliko je važno biti dobar i pristojan. Upozoravali su vas i kažnjavali ako ste bili zločesti, izgovorili nešto loše i neprimjereno. Odjednom dođete u poslovni svijet i vidite da tamo sve vrijedi suprotno. Oni koji se usude biti zločesti dobivaju povišice, promaknuća, idu na druženja sa šefom, a vi sa svojom dobrotom ostajete sjediti u uredu do kasno i za svoju dobrotu dobivate samo povjerenje da otključavate i zaključavate ured – odnosno da u njemu praktički živite. Sigurno je ono dijete u vama barem nekoliko puta uzviknulo „To nije fer!“, ali vi ste se i dalje nastavili smješkati, raditi svoj posao i praviti da je sve u redu, zar ne?

Možda ste „predobri da bi bili istiniti“?

Vaš kolega stalno baca šale koje uopće nisu smiješne, a vi se ipak grohotom smijete jer vam je neugodno postupiti drugačije? Ne želite povrijediti njegova osjećanja, a netko se drzne i spusti mu s nekim zločestim komentarom i kasnije taj kolega više cijeni tu osobu nego vas.  Zar stvarno?

Sad zamislite iz njegove perspektive: poštujete li više osobu na koju možete računati da će vam reći istinu ili nekoga tko će se uvijek diplomatski nasmiješiti i reći „slažem se“ – što god vi rekli? Naravno da je opcija prva autentičnija, iskrenija i ona koja vam je potrebnija. Znate li sad zašto je unatoč lošem komentaru ipak njega pozvao na ručak, a ne vas koji ste bili „dobri“ prema njemu?

Koliko god ljudi ne podnosili kritiku, još manje podnose lažnu istinu ili osobu koja je uvijek dobra prema svima u svakom trenutku. Tu nešto ne štima. U razgovoru je bolje ne složiti se s nekim, ali ponuditi za to validne argumente, nego klimati glavom kao pokvarena lutka – tako će vas uostalom i tretirati.

Pohvale bez kritika

Sjećate se kad ste trebali napraviti evaluaciju za kolegu pa ste iz pristojnosti i iz želje da ne povrijedite njegova osjećanja zanemarili sve njegove mane, razvukli osmijeh u lice i rekli „Ma on je super!“. Kome ste time pomogli? U očima drugih, vaša riječ je izgubila na važnosti, a kolega kojeg ste tad zaštitili nikada neće naučiti na svojim greškama jer ih – ne zna. Ne treba bježati od pohvala – uvijek recite i istaknite kada nešto netko nešto dobro napravi, ali uz povremenu konstruktivnu kritiku – vaša riječ dobiva na težini kao i svaki kompliment koji nakon toga uslijedi. Time pokazujete ljudima da imate standarde koje treba zadovoljiti, a ne da su vam „Svi i sve super“. U tom slučaju nema prostora za napredak i nitko se neće potruditi napredovati. Zar je vrijedno toga?

Neograničeni optimizam

Ponekad najbolje što možete napraviti za ljude je pokazati iskreno suosjećanje. Ne morate ništa ni reći ni napraviti, samo ih pogledati ravno u oči, saslušati ih i suosjećati se s onim što prolaze. Često dobri ljudi, iz želje da druge razvesele, glume sretne klaunove i pokušavaju podići raspoloženje – nerijetko miješaju se u odnose pokušavajući boriti bitke umjesto te povrijeđene osobe. Ne. Time nikome ne činite uslugu. Svatko dobiva svoju bitku, a vaša je da prestanete biti dobri i brižni prema drugim ljudima. Time im ne pomažete, barem ne u poslovnom svijetu. Oni ispadaju još više nesposobni, a vi teta koja se u sve miješa. Čemu?

Budite svoji

Umjesto da pokušavate svima ugoditi i učiniti da se svi osjećaju ljepše i bolje, zašto ne krenuti od toga da se vi osjećate bolje? Ne uz lažni optimizam nego uz iskrenost. Budite usklađeni sa sobom, sa svakom svojom riječi i odlukom. Neka dolazi iskreno i iz srca i znate da je kao takvu drugi nikada neće loše protumačiti. Prestanite scenirati osmijehe, sreću i optimizam – ljudi nanjuše lažni sjaj. Budite svoji – neraspoloženi kada jeste, recite otvoreno što vas smeta i još otvorenije što vas veseli. Možda vas neće svi voljeti, ali će vas zasigurno svi poštovati.