Kako biti neobičan kreativac u običnom svijetu?
„Čime se baviš? Zaista? A to je pravi posao? Pa sjediš za računalom većinom i klikaš. Čime se zaista baviš? Treba ti posao u normalno vrijeme, znaš od osam do četiri ili od devet do pet po nekim modernim europskim standardima. Tako funkcionira posao, a ne ovo tvoje klikanje.“
Da mi je netko ovim pristupom došao dok sam imala 18, nedefinirana u svojim željama i nesvjesna za što sam sve sposobna, slomila bih se pod verbalnim pljuskama ljudi koji su nezadovoljni ondje gdje jesu bez vidljivih ambicija da promijene svoju poziciju. Malo manje od desetljeća kasnije takve komentare upotrebljavam kao pogonsko gorivo i završim smiješkom znajući da idem prema boljoj i sretnijoj sebi, onakvoj kakva želim biti.
Neobične boje drugačijeg života
„Kolegice, pa vi ste stalno u crnom, netko vam je umro ili? Što ste napravili s kosom? Ne vidi se baš da ste bili kod frizerke. Opet ste u crnom, pa što ste tako mračni. Kolegice, pa kako je ovo moguće, sad su sve druge djevojke u crnom, a vi ste u ovako nečemu veselom. Nešto ste mi šareni danas, što ste napravili sa sobom, odakle sad odjednom ovakve boje? Jesu to trajne tetovaže? Pa znate li vi da se to ne da tako lako skinuti s kože?“
To što drugi vide boje i nedostatak boje na meni – definira njih i njihov pogled na svijet, ne moj. Boje nisu odjednom, nisu hirovite i nisu ovdje za vašu zabavu. Svatko nosi ono u čemu se osjeća najbolje. To što drugi misle da vas moraju educirati o nečemu što odijevate, tetovirate, bušite, crtate ili što god već stavljate na svoje tijelo – pokazuje njihovu nemogućnost shvaćanja istog. To što drugi takve nevažne stvari stavljaju na prvo mjesto, umjesto vaših sposobnosti i kvalitete rada – govori o njima, a ne o vama. I kad dođe tren u životu gdje shvatiš da, zaista, to ne definira mene kao kreativku, dođe trenutak oslobođenja koji je neprocjenjiv.
Što je to “pravi posao”?
Freelance posao bilo koje vrste nije za svakoga. Kao što ni „klasični poslovi“ nisu za svakoga. Naša okolina bila bi puno bolja kad bismo te dvije činjenice prihvatili i prestali preispitivati što je pravi posao, zašto je nešto manje pravi posao i tko smo svi mi da prosuđujemo jedni druge samo na temelju odabira karijere i onoga što nas čini sretnima? Međusobna potpora u svakom poslu, a pogotovo ovakvom, gotovo je najvažnija. I upravo drugi ljudi koji se nalaze u sličnoj situaciji mogu vam uvelike vašu olakšati ili ju u potpunosti srozati. Pogotovo kad ste – žena. Kao žena uvijek moraš označiti sve natuknice s popisa drugih što i kakva bi ti trebala biti. Nasmiješena, sređena, ali ne previše sređena, ljubazna, mirna i staložena, podložna primjedbama, kritikama i promjenama kao da su najnormalnija stvar na svijetu i kao da apsolutno ništa na ovome svijetu ne može vas izbaciti iz takta. I to je laž, toliko velika laž da ju samo oni u toj poziciji mogu pojmiti.
Usponi i padovi
Ima dana kada je kava jedino što unosim u organizam, radim na projektima do tri ujutro, umor me slomi na nekoliko sati, ustanem i nastavim dalje. I nakon svih takvih energetski i emotivno zahtjevnih dana mogu reći – ja to zaista volim. Ne vidim smisao ako ne radim ono što u meni uvijek budi iskru, energiju u trenu kad misliš da više ne možeš, želju da svaki sljedeći korak bude još bolji i volju koju bi u „normalnim radnim uvjetima“ odavno izgubila.
Ima dana kada sam najsnažnija žena na svijetu, stavim crveni ruž i nema toga što taj dan ne mogu napraviti, mozak radi na 150%, sve stižem, čak i nalazim nekoliko slobodnih minuta za predahnuti i biti zahvalna za sve što jesam i gdje jesam. Ima dana kada pola sata sama sa sobom vodim pregovore hoću li kuhati kavu. No najbolji dio toga svega je znati da nisi sama i da nisi jedina kojoj se to događa i da je to sve dio poslovnog, a i životnog procesa.
Petica za talent, ali četvorka zbog stava
„Radovi su vam odlični, ali ne mogu raditi s vama dok imate takav stav. Iako odlično ste osmislili cijeli koncept, ali objasnio sam vam sve.“
U ovom i svakom sljedećem slučaju bit ću sigurna da je moj stav bio točno onakav kakav je trebao biti. Moj, gdje stojim iza svojih radova, svega što sam u njih uložila i nemam problem opet ispočetka to sve napraviti. Svaka žena koja ima dovoljno hrabrosti upustiti se sama u posao, koja ima dovoljno vjere u sebe da ju ne može pokolebati društvo i vječita muško-ženska borba, prolazit će kroz najdivnija iskustva i neka koja su u najmanju ruku neobična i nesvakodnevna. Prvo će vas netko skenirati od glave do pete, a onda pitati tko ste i eventualno saslušati ideje. I to je okej, nismo svi stvoreni za sve. Oni koji su važni znat će prepoznati vašu energiju točno onako blistavu kakva je, a drugi će tražiti mane jer ne mogu razumijeti tako snažnu i oslobađajuću vibru koju odašiljete.
Tren u kojem prestanete biti opterećeni onime što drugi smatraju da je važno, već se okrenete sebi, svojim željama, svojim ciljevima i radite na njima je tren kad ste pobijedili.