Što se dogodilo s tvojim sanjarskim pogledom, zaraznim optimizmom i neiscrpnom energijom za životom?

U utrci s vremenom i svijetom, zaboravimo zašto i za koga trčimo tu utrku. Minute se pretvaraju u sate, sati u dane, a dani u mjesece i na koncu prođoše godine u kojima smo čekali da „samo još ovo prođe“, da „samo još ovo izguram“ i onda mogu biti svoja, mogu biti sretna. Tko čeka dočeka, misliš si, ali u cijelom procesu zaboraviš na što čekaš i zašto. Koje u ono bile istinske želje i sjaj tvoje duše? Gdje su nestali tvoji snovi? A tek osmijeh, sreća i mir? To samo još ima u filmovima.

Sanjarenje nije samo za djecu

Rekli su da umiremo onda kad prestanemo sanjati i ništa točnije nikada nije bilo izrečeno. Toliko je „hodajućih mrtvaca“ danas oko nas, koji jedva čekaju petak, godišnji, ljeto, mirovinu i onda su prestari da bi se sjećali uopće što su htjeli ostvariti, a ako se i sjećaju, reći da su njihova vremena prošla i da je to sve što imaju od života. Nije li to tužno da jedno nevino malo biće koje dođe na svijet s toliko želje da iskusi život, sa entuzijazmom i sjajem u očima, završi sa staračkim štapom i kajanjem zbog svega što je taj život mogao biti? Kada smo prestali sanjati? Kada smo se prestali nadati, boriti i tražiti ono naše mjesto pod suncem? Kad smo odlučili parkirati se u sporedne ulice života i svjesno donijeli odluku da ipak nećemo stići do naših snova? Ili je sve to dio utrke u kojoj smo zaboravili zašto i za koga trčimo.

Dok dišemo imamo još nade

Kroz godine ste izgubili svoj glas, pustili ste svijetu da ga nadjača. Vaš životni udah više nije onaj punog kapaciteta nego onaj polovični, na pola snage, tek toliko da preživite. Do vikenda ili godišnjeg, do iduće godine. Zašto odlučujete živjeti kao biljka na aparatima kad je toliko života još u vama? Vaša pluća i vaša duša još uvijek imaju isti kapacitet, udahnite život u svoje snove, podsjetite se svega onoga što ste sanjali i recite ne životu kojeg živite napola, nezainteresirani, otupljeni, kao da ste na životnoj robiji.
Gdje je nestao vaš duh i njegov sjaj? Ne, nije kriva starost ni godine. Pronaći ćete mnoštvo ljudi starijih od vas koji  i dalje imaju onu istu goruću želju za životom čak i ako im se on bliži kraju. Oni su svjesni što gube i znaju koliko je svaki udah važan, punog kapaciteta kao i svaka minuta maksimalno iskorištena da živite svoje snove i činite svoje srce radosnim.

Možda ste izgubili bitku, ali nemojte rat

Staviti svoj život na aparate možda je bila vaša odluka nakon što ste bezbroj puta bili povrijeđeni, razočarani ili ste doživjeli neuspjeh i pad koji je vaš duh zakovao za krevet. Štogod se dogodilo, to ne treba biti vaša konačna presuda jer dok god dišete, još imate nadu da zaokrenete svoj život. Zamislite da glavni likovi u filmovima nakon tragedije ili neuspjeha odluče odustati, kakav bi to bio film? Tko bi ga gledao? Zašto ga onda vi živite? Zašto zbog izgubljene bitke, nekoliko ožiljaka i modrica odlučujete spustiti koplja i predati se kad je još toliko snage u vama? Gdje je nestao borac u vama? Zašto ga prodajete za šaku tuđeg prihvaćanja i razumijevanja, kukanja po kavama kako život nije pravedan i kako se savršeno uklapate u sliku žrtve našeg naopakog društva. Zašto ne biste bili junak vaše priče? Stavite ruku na svoje srce i osjetite kako i dalje za vas entuzijastično kuca. Zašto i vi jednako tako ne biste nastavili dalje, živjeti život punim plućima i opravdali sve te otkucaje za koje se vaše srce bori?

Sjetite se svoje predivne sanjarske duše s neograničenim potencijalom. Ne dozvolite da vam ukradu ostatak vašeg života gdje možete živjeti najljepše snove i godine vašeg života. Skinite svoje srce s aparata i pružite mu nezaboravne trenutke koji će vas podsjetiti zašto i za koga trčite ovu utrku.