U ljudskoj je prirodi težiti nečemu. No, samo očekivati da će se nešto dogoditi, ostvariti ili biti dobro, ne znači da će se to tako i realizirati. Posebno ako za to nismo ništa poduzeli.

Jeste li primijetili koliko neispunjena očekivanja utječu na vaše raspoloženje? Očekujete nečiji poziv ili gestu, ali to se ne dogodi…očekujete neki rasplet situacije, nečiju reakciju, razumijevanje, pomoć, odgovornost…ali završite samo s nezahvalnim osjećajem razočarenja.

Neutemeljena očekivanja su pogrešna očekivanja

U ljudskoj prirodi je da se s neispunjenim očekivanjima teško nosimo i mirimo. Razočarani, gubimo objektivnost i oštrinu fokusa na pravi cilj. Zaboravljamo na širu sliku i zahvalnost već postignutim. I to najčešće radimo kad svojim očekivanjima dodamo vjerovanje da će se drugi ponašati onako kako smo mi to zamislili ili bismo htjeli. Naravno, bez da oni to znaju.. I tako se nekad vrtimo u bezizlaznom krugu očekivanja i frustracija, sve dok ne shvatimo kako nam jedini izlaz pruža razumijevanje besmislenosti pretpostavljanja da znamo kako će se ponašati netko drugi.

Čitate li vi drugima misli?

Očekujemo da će nam drugi pročitati misli, očekujemo da razmišljaju na isti način kao i mi, očekujemo da imamo iste vrijednosti, očekujemo da imamo iste interese, očekujemo da želimo iste stvari, očekujemo puno, a dobijemo malo ili nimalo. I onda krivicu prebacujemo, umjesto da zadržimo realnost. Koliko god nekog dobro poznavali, svrha drugih nije ispunjavanje naših očekivanja. To im nije ni obaveza niti im za to imamo pravo predbacivati. Jer očekivanja koja imamo, samo su naša. I na njima moramo sami raditi.

Očekivanje je slično potrebi kontrole svijeta koji nas okružuje

Kad očekujemo, mi zanemarujemo važnost sadašnjeg trenutka. Postavljajući velika očekivanja, stvaramo potrebu kontroliranja svog okruženja. Ograničavamo se, vežemo se, umjesto da prihvaćamo sebe i svijet oko sebe. Stišćemo se u svoje uvrijeđene čahure, skrivamo iza subjektivnošću zamagljenih naočala i često propuštamo ono dobro, ono bitno. Podcjenjujemo ishode koje možda u tom trenutke ne razumijemo, ali su nam najčešće dani kao lekcije iz kojih moramo naučiti biti bolji.

Osloboditi se

Ako prestanemo očekivati, ne znači da smo se prestali zauzimati za sebe. Time jedino prihvaćamo i otvaramo si prostor slobode razumijevanja trenutne situacije i prepoznavanja najboljeg ishoda za nas. Prepuštamo se znajući da smo dali sve od sebe i da nije na nama mijenjati druge. Utječemo na ono što možemo, ali ne brinemo o stvarima izvan našeg utjecaja. Živimo punijim plućima ne dopuštajući da nas svijet uhvati nespremne, neugodno iznenadi i razočara. Hvatamo se u koštac sa sada,učeći o sebi kako bi stvorili sutra koje je najbolje za nas. A proricanje ostavljamo nek’ se kotrlja u nekim kristalnim kuglama.