Onda kad se usudiš zaroniti u vlastite dubine i suočiti s najvećim strahovima, ali i darovima koje čuvaš u skrivenim dijelovima sebe, tada se događa magija.

Istovremeno dok se pretvaraš da ti plićaci tvojih strahova odgovaraju i da je baš to život koji želiš za sebe, ne žali se da u tvom životu nema magije, da su tvoji dani postali isti i da se životna radost čini izgubljena.

Lako je dati na važnosti vanjskoj buci umjesto slijediti unutarnju navigaciju.

Lako je povjerovati okolini da je put kojem vode  one utabane stope baš za tebe i da je tvoj osjećaj nešto što će te odvesti na krivi put.

Lako je prepustiti se morskim strujama da te vode tamo gdje ide i većina.

Teško je podnijeti put većine kada znaš da je u tebi nešto daleko veće, magično, samo tvoje i doziva te da ga oslobodiš.

Ti znaš najbolje

Svaka molekula u tvome tijelu zna tvoje snove, talente i koji je pravi put tvoje duše. Zato i sama pomisao na taj glavni put izaziva pobunu u svim dijelovima tvog bića. Prirodno je pokušati ugasiti pobunu, misliti da je problem u nama, da je utabani put onaj pravi, pa s razlogom je utaban, zar ne?

Istina je da gledajući u tuđe mape nikada nećemo moći pronaći vlastito blago, čak ćemo prestati vjerovati da ga imamo jer ga tražimo na krivim mjestima i posve je normalno da ga ne pronalazimo.

A onda počinjemo vjerovati da je možda naša uloga ona sporedna jer naš život bez blaga i nema neku svrhu.

A onda postajemo zarobljeni u svom malome životu, počinjemo zavidjeti drugima na velikim ulogama i talentima, blagu kojeg su pronašli, a koje mi nismo uspjeli.

A mi smo krivi jer smo ga prestali tražiti tamo gdje nam se otkucaji srca ubrzavaju i gdje naša životna radost postaje nemjerljiva.

Kako iz magle van?

Onda kada odlučimo zanemariti vlastitu navigaciju, njen glas postaje sve tiši i tiši, a naš um stalno pojačava vanjske glasove i utjecaje. Ubrzo se pronađemo u čistoj magli, u kojoj ne vidimo izlaz čak ni kada slijedimo druge, a istovremeno, ne možemo uspostaviti konekciju ni sa svojom navigacijom.

Oko nas postaju sve jasniji znakovi da smo odabrali krivi put, brojna vrata nam se zatvaraju, nekako nam se čini da nam baš ništa ne ide od druge. A drugi? Oni se čine daleko sretnijima, kao da su pronašli eliksir sretnog života i znaju više od nas, kako pobijediti u igri života, što nas još dublje baca u ponor.

Sve dok naš pogled promatra svijet izvana, a naš um pokušava pronaći logičan način za bijeg, ostat ćemo zatočenici života. Onda kada se usudimo isključiti buku svijeta oko nas i zaroniti u sebe, ma koliko „izvana izgubili“, tek onda se događa magija, uspostavljanje konekcije sa sobom i pronalazak onog našeg, pravog puta.

Je li ovo pravi put?

Kada zakoračiš na put svoje duše, nećeš ga racionalno prepoznati već ćeš ga osjetiti. Nećeš više imati potrebu pitati nikoga za smjernice niti ćeš propitivati odabrani smjer. Sve odluke će postati lakše, neprimjetne i glatke. Bit će izazova na putu, ali ni jedan od njih neće biti dovoljno snažan u odnosu na magiju koja će se događati u tebi.

Znati da u tebi postoji blago je blago za sebe. Shvatiti da je tvoj život daleko veći od sporednih uloga na tuđim mapama nakon što te je cijeli svijet pokušavao uvjeriti u suprotno je već ključ do tvojih unutarnjih odaja koje to blago kriju.

Trebamo samo početi vjerovati u put iznutra. Slijediti unutarnju mudrost i vjerovati vlastitoj navigaciji čak i kada ide u suprotnom smjeru od svih ostalih.

Trebamo vjerovati u onaj nemirni dio sebe, koji nas navodi da istražimo nepoznato i vjerujemo u nemoguće.  On je naša karta do magije. Ne pokušavajmo ga shvatiti već slijediti. Vjerovati prije nego ga spoznamo.