Zora Bjelousov, dugogodišnja uspješna novinarka, kolumnistica i blogerica te glavna urednica portala Femina.hr nedavno je izdala svoju knjigu, zbirku kolumni pod nazivom “Samo svoja”.

1. Koliko je trajalo pisanje knjige, a koliko tvoj osobni rast do trenutka kada si postala – samo svoja?

Knjiga “Samo svoja” nastala je na temelju kolumni koje već godinama objavljujem na portalu Femina.hr te u magazinu Ljepota&Zdravlje. Kako su se kroz moje tekstove vrlo eksplicitno počeli kristalizirati neki vrlo specifični stavovi – prije svega prema feminizmu i vrlo slojevitoj i multidimenzionalnoj ulozi žene u modernom društvu – moja urednica knjige, Ljubica Jurič i ja, zaključile smo da je vrijeme da sve to skupa izađe u javnost kao knjiga. Što se tiče moga osobnog rasta, on, naravno, traje cijeli život. Svakim danom pokušavam narasti još malo više, kroz sva iskustva, suradnje, putovanja, poslove, učenje… Ljudi koji me poznaju reći će da sam oduvijek bila “samo svoja”, no ključna prekretnica za moje samopouzdanje bio je trenutak kada sam odlučila da ću raditi za sebe u vlastitoj firmi i da svoje talente, sposobnosti i profesionalnost neću “pokloniti” velikoj medijskoj tvrtki u kojoj se svakodnevica nerijetko svodi na interna podbadanja, međusobne sitne ratove, laktarenje na putu prema boljim pozicijama i, prije svega, licemjerno svakodnevno smješkanje u kojem nema ništa iskrenoga.

2. Sjećaš li se trenutka koji je bio tvoja prekretnica u načinu razmišljanja da ne trebaš slijediti očekivanja okoline već samo sebe?

Ne baš jer sam ja naprosto takva oduvijek. Ne zanima me što drugi misle, govore ili očekuju. Smatram da je želja da se svidimo drugima, da idemo niz dlaku društvu, trendovima i većini, temelj jako lošeg odnosa prema sebi te izvor mnogih frustracija.

3. Što bi savjetovala svim mladim curama koje se u današnjem društvu osjećaju pomalo izgubljeno i ne znaju što žele?

Pa savjetovala bih im da ostanu samo svoje, naravno! :))) Neka ustraju na samosvojnosti i neka ni slučajno ne copy paste-aju tuđi stil, tuđu osobnost, tuđi način života… Ne radite ono što drugi od vas očekuju, već smo ono što smatrate da je ispravno za vas same – iznutra. Ne u egocentričnom smislu, već u smislu da treba živjeti život lišen bilo kakvog licemjerja koje uključuje povlađivanje društvenim normama ili trendovima. Za mene je samosvojnost izvor velikog unutarnjeg mira i vjerujem da je to početak i kraj zdravog odnosa sa sobom i okolinom. I naravno,  neka puno uče, rade na svojim vještinama, bruse svoje talente – to je veliko blago.

4. Koliko je tebi bilo teško slijediti sebe, čak i kada je značilo poneko izgubljeno prijateljstvo, ljubav i suradnje?

Iskrenost je jedan od najvećih tabua modernog društva. Gledam ljude oko sebe kako stalno gutaju istinu kako bi tobože bili “diplomatični” jer eto, nije baš dobro nekome reći iskreno što mislite, već sve skupa treba stalno pakirati u neke celofane i mašnice, jer kao nikada ne znate kad će vam netko zatrebati pa bi bilo bolje sa svima biti sladak i ulickan. Uopće mi nije teško slijediti sebe jer se tako osjećam najbolje – bez ikakvog glumatanja u bilo kojoj sferi života. Ne žalim za izgubljenim prijateljstvima i suradnjama koje su propale jer sam bila ono što jesam. Ne možete kvalitetno surađivati s bilo kime ako stalno morate na neki način prilagođavati sebe kriterijima koje uopće ne osjećate kao svoje. Kompromis je, po mom mišljenju, vrlo sklizak teren jer ako stalno zbog nečega radite kompromise više uopće nemate pojam tko ste i iza čega čvrsto stojite.

5. Što je za tebe uspjeh? Smatraš li se uspješnom?

Mjerilo uspjeha za mene je jedino i samo – sreća. Bez obzira koliko ste postigli u materijalnom smislu, ako niste sretni, ništa niste ni postigli. Ja se smatram uspješnom, dapače, vrlo uspješnom jer sam – sretna, ispunjena žena, koja živi život po vlastitim pravilima.

6. Koji je najljepši dio tvog posla, a koji onaj malo manje drag?

Obožavam svoj posao. Radim ga od svoje 19. godine i počela sam dok sam još studirala. Jedino što mi je malo manje drago jest činjenica da se ponekad moram kretati u krugu nekih ljudi koji nemaju moje profesionalno i ljudsko poštovanje. Ali što se može, nitko nije otok – ponekad doista, uz najbolju volju, ne mogu birati s kim ću zbog posla morati komunicirati.

7. Koja je najvažnija lekcija koju si naučila u procesu?

Biti iskren u poslu nije uvijek najbolja opcija. Ulizice bolje prolaze. Ali s obzirom da već 10 godina vrlo uspješno plivam u ovim vodama, naučila sam da je za mene jedina opcija – iskrena komunikacija. Onaj tko vas cijeni upravo takvoga kakvi jeste, ostat će vjeran poslovni partner i suradnik.

8. Što bi poručila 10 godina mlađoj Zori?

Da se ne opterećuje sitnicama i glupostima jer u životu su istinski važne samo dvije stvari – zdravlje i ljubav.