Sasvim je u redu tražiti pomoć
Stalno nas bombardiraju sa svih strana kako moramo biti pozitivni, nasmijani, sretni i uvijek nasmijani. Je li to pravi način suočavanja s pritiskom života?
Život je težak, nepredvidiv, prepun prepreka, promjena i često nas baca s jedne strane na drugu poput valova kada more podivlja zbog juga. I često nam je jugo u glavi zbog života. Neki ljudi imaju i imali su lakši život, neki su imali teži. No svima nam je zajedničko jedno-s nečim smo se borili u nekom periodu ili se još uvijek borimo. Netko to radi bolje, netko malo manje dobro. I svima je njegova „muka“ najteža. Brz život, jurnjava za poslom, moći, novcem, dokazivanjem pretvorila nas je u robote koji će kad tad pregrijati i puknuti pod pritiskom života.
U redu je biti nesavršen
U silnoj želji za savršenstvom na svakom polju doveli smo se do stanja pucanja. Do zida. Nasreću, o ovome se zadnjih godina ipak nešto priča no nedovoljno. Netko tko nije imao ovakav problem, ne može razumjeti o čemu se radi i često vas ne uzima zaozbiljno. Smatra se kako ljudi pretjeruju, kako im nije ništa, govori im se kako samo trebaju pozitivno razmišljati i sve će se promijeniti. E pa, kako su se ti problemi gomilali tijekom godina i nisu došli preko noći, tako se neće ni riješiti preko noći. Društvo nas tjera da uvijek trebamo biti raspoloženi, nasmijani, pozitivni a iznutra obično trunemo jer gutamo sve u sebi. Jer danas nije prihvatljivo reći da nisi ok, da nisi dobro i da ti treba pomoć. Ne možeš se suočiti sa svijetom, slab si, nećeš uspjeti ako ne gaziš sve okolo..Poznato? Zatomi sebe, zatomi emociju, ne pokazuj slabosti. Kako smo došli do toga da je biti robotiziran i namješten lijek za uspjeh? Kako smo došli da je biti emotivan, empatičan recept za neuspjeh?
Potraži pomoć i nemoj se plašiti biti ti
Ako smo povrijeđeni, teško nam je, boli nas ili smo osjetljivi do te mjere da nas pogađa puno toga što druge oko nas ne bi, ne bismo se trebali sramiti toga. Ne bismo trebali zatomiti emociju i imati lažni osmijeh na licu kako bismo se mogli uklopiti u društvo. Ne bismo trebali stvari raditi na silu, jer su društveno prihvatljive, a istovremeno nas ne ispunjavaju i ne čine sretnima. Trebamo i moramo potražiti pomoć. Ona može biti u obliku razgovora s dragom osobom, dugog zagrljaja, plača iz sve duše i srca, razgovora s terapeutom i sl. Ono što nikako ne bi trebali je držati sve svoje boli u sebi, sramiti se biti mi, sramiti se biti emotivci. Prihvatiti stanje, naći uzrok i razlog, povjeriti se, raditi na sebi i otpustiti emociju i traumu koraci su koji su nužni da se naučite nositi sa svojim emocijama i sa svijetom.