Bježite od prosječnosti? Trudite se u svemu biti savršeni? A što se više trudite, kao da ste sve dalje od tog cilja?

Kao da cijeli život težimo uhvatiti zvijezde ili  postati zvijezde. Nastojimo izgledati savršeno, obavljati posao savršeno, imati financije koje savršeno podupiru savršen život dok svim tim savršeno žongliramo. Nismo li precijenili to savršenstvo? I služi li nam ono stvarno na čast?

Društvene mreže nazivamo društvenima, a vjerojatno nas ništa do sada nije tako otuđilo jedne od drugih i navelo na zavidna nadmetanja u savršenstvu. Na prijavama za novi posao prolazimo mukotrpne intervjue, sate i sate testiranja, uljepšavanja životopisa i usavršavanja molbi – jer je postalo opće prihvaćeno da se radnika tretira tek kao jednog od mnogih u moru prijava. A nakon toga više nije uobičajeno čak ni da ga se obavijesti o rezultatima natječaja jer jednostavno nije bio dovoljno savršen. S kolegama na poslu smo u nevidljivom natjecanju jer nas podsvjesno hrane činjenicom da smo zamjenjivi u svakom trenu ako se ne trudimo biti nepogrešivo savršeni.

Čujemo li još uopće sebe?

Iz dana u dan u krevet nosimo osjećaj neuspjeha jer smo podbacili u dostizanju savršenstva, a opet sutra iznova krećemo u istu bitku iz koje je jasno da ne možemo izaći kao pobjednici. Jer nije realno da smo u svemu savršeni, ali si to ne možemo priznati. Jer se od nas očekuje da se ne mirimo s prosječnim, jer nas obasipaju sa svih strana s reklamama koje nude više, bolje, ljepše, sigurnije, veće…Jer u tuđim sjajnim cipelama tražimo svoj broj. Jer više ne slušamo sami sebe.

Kome smo dali dozvolu da za nas postavlja standarde? Zašto stalno mjerimo svoj uspjeh prema uspjehu drugih? Svi smo jedinstveni, a sreću tražimo u tome da budemo tuđe kopije. Ako nas čini sretnima nešto što netko drugi smatra dosadnim i običnim, zašto odustajemo od svoje sreće da bi ju zatim bezuspješno krenuli tražiti tamo gdje je za nas nema?

Živite li svoje želje?

Kritika okoline za nas je postala oružje za autodestrukciju. Guta nam samopouzdanje i krade osobnost. Odvlači nam pozornost od vlastitih želja, podmuklo nas uvlačeći u tuđe. A mi se rukama i nogama borimo postati netko i nešto što se od nas očekuje: zvijezda reality showa zvanog život izloženog pod povećalom javnosti i serviranog na pladnju okolini koja se hrani tuđim slabostima kako bi prikrila vlastite. Ima li to smisla?

Pa što ako radite posao i ne želite postati direktor/ica odjela, sektora, tvrtke? Što ako vam je dobro tu gdje jeste i vaše ambicije nisu gladne vodećih pozicija? Čini li to vašu karijeru manje uspješnom?

S druge strane, što ako je sve što želite ambiciozna karijera i posvećenost poslu? Što ako vas posao ispunjava toliko da mu predano poklanjate većinu svoga vremena jer u tome ste pronašli sebe? Trebate li se gristi jer se očekuje da u ovoj dobi već imate obitelj?

Savršeni na svoj način

Ne moramo u svemu biti savršeni. Nemoguće je u svemu biti savršen. A nije ni potrebno. Sve dok smo sebi dovoljno dobri, dovoljno smo savršeni. Trebamo učiti, truditi se, rasti i napredovati, ali u skladu sa svojim uvjerenjima. Zanemariti tuđe stavove i standarde, jer oni su tuđi – ništa više od toga. Biti bolji u svojim očima jer samo nas one iskreno vide i smiju ocjenjivati. Ljestvicu za mjerenje savršenosti moramo postaviti blizu svog srca, ne zaboravljajući ni na one djevojačke snove kao ni na sadašnja očekivanja od sebe. Ne uspoređivati se, kvariti zbog zavisti, opterećivati mišljenjem drugih. Slušati sebe i krčiti svoj put preko trnja do zvijezda. Jedino tako možemo uhvatiti zvijezde i biti sebi zvijezda.