Ponekad je sama pomisao na vlastite pogreške toliko stresna da nam se može učiniti da, ako samo na trenutak zavirimo u sjećanje, proživljavamo valove onih istih emocija srama, krivnje, ljutnje, žaljenja i ogorčenosti, opet iznova.

Nije rijetkost da nam um i misli, razmišljajući o budućnosti ili sadašnjosti, odlutaju natrag u prošlost. Umjesto samog primjećivanja vlastitih postupaka iz prošlosti, počinju analize, kalkulacije, da sam barem napravio/napravila ovo, da barem nisam napravio/napravila ono, kako sam mogao/mogla biti tako glup/glupa, naivan/naivna, slijep/slijepa, i mogli bismo ovako u nedogled nabrajati stotine epiteta koje nam naš um u takvim trenucima glasno viče.

Radili ste najbolje što ste znali

Ako se prepustimo tim mislima i analizama, dovedemo ih u sadašnjost i dopuštamo im da nas u potpunosti preuzmu, da naše vlastite  misli o nama samima i našim postupcima iz prošlosti, slobodno i bezuvjetno definiraju sadašnjost u kojoj živimo i stvaramo,  a samim time i budućnost, te nas tako sprečavaju u napretku jer uvode sumnju u našu svakidašnjicu. Naprotiv, nekada nije loše promisliti o svojim „lošim potezima“, ali ono što je ključno u tome promišljanju, je da ono mora dolaziti s namjerom učenja iz tih poteza. Naše promišljanje o pogreškama koje smo napravili mora dolaziti iz namjere shvaćanja zašto smo tada nešto napravili kako smo napravili, ili možda zašto nešto nismo napravili kako smo htjeli, ili nismo nešto napravili uopće. Moramo doći do zaključka i prihvatiti činjenicu da je i to na što sada gledamo kao „loše“, zaista bilo najbolje što smo mi u tome trenutku znali i mogli napraviti. Ta spoznaja donosi mir. Ona nas uči da čak i da se sada vratimo, koliko god daleko u prošlost od kuda datira ta naša pogreška na koju se stalno vraćamo, mi zaista ponovno ne bismo znali bolje postupiti, već bi postupili i učiniti upravo isto ono što i jesmo.  Zašto? Zato što je tada to bilo najbolje što smo znali jer čovjek uvijek radi i donosi odluke sa stajališta da je ta odluka ona koju treba donijeti. Tek s odmakom, mi možemo zaključiti da li je ona zaista to i bila ili nije. Čim prije prihvatite ovu činjenicu, to ćete prije i efikasnije moći učiti iz vlastitih pogrešaka.

Loš potez ne znači loš karakter

Ono što često čujemo i s čime se vrlo često susrećemo čitajući knjige, razne članke, slušajući intervju, gledajući filmove i slično, je da mi nismo naše pogreške i to je u potpunosti točno. Možda nam se dogodilo da su nas okolnosti, u kojima nam se razvijao određeni period života, jednostavno navele na jednu ili niz loših odluka čije posljedice osjećamo još i danas. Važno je zapamtiti da, bez obzira na to što su te odluke možda imale toliki utjecaj da ga osjećamo i danas, ne znači da ćemo mi sutra postupiti na jednak način. Pogotovo ako smo shvatili što u tim odlukama nije bilo dobro, točnije ako smo naučili iz tih pogrešaka. Istina, neke su odluke jednostavno od elementarne važnosti za život i usmjeravaju isti u određenom smjeru, ali to ne znači da ga definiraju u potpunosti. Isto tako, jedna ili niz loših odluka koje smo nekada donijeli u bližoj ili daljoj prošlosti, ne definiraju nas. Mi nismo naše pogreške, mi smo ono što smo iz pogreške uspjeli naučiti.

Izvucite najbolje iz najgoreg

Uspješni su oni ljudi koji i u najgorim situacijama, uspijevaju uvijek pronaći barem jednu dobru stvar koja im se zbog toga dogodila. Ako pokušamo promijeniti pogled na pogreške iz prošlosti, i umjesto da gledamo na njih kao na neke strašne crne mrlje ispod našeg imena, pokušamo ih gledati kao naše učitelje, kao male uskličnike koji nam na putu kroz život na neki način daju smjernice i podsjećaju nas na ono što sada znamo bolje, možda će se i naš kompletan život promijeniti. Najgore što možemo učiniti sebi, svojem biću, svojoj duši i samopouzdanju, je da kritiziramo sami sebe, ponižavamo se, kočimo  i da sami sebi stalno predbacujemo za nešto što je ili nije bilo, na temelju nečega što jesmo ili nismo učinili. To je zaista najgora kazna koju možemo prepisati sami sebi. To je ono jedino što će nas usporiti u vlastitom rastu i uspjehu. Ako to učinimo, dopustili smo pogreškama koje smo učinili da nas definiraju. Umjesto toga, pokušajte gledati na te „strašne duhove prošlosti“ kao na putokaze koji nam pokazuju gdje smo bili, i gdje ne želimo više skrenuti. Pokušajmo gledati na pogreške kao na osobni rast. Kako ćemo znati što želimo raditi i na koji način to želimo nešto ostvariti, ako najprije ne spoznamo što ne želimo.

Ako griješite, znači da živite

Ne trebamo se sramiti vlastitih pogrešaka, nemamo ništa od toga. Umjesto srama i poniženja, pokušajmo iz vlastitih pogrešaka izvući ono najbolje. Pokušajmo razmišljati tako da su nam baš one možda pružile priliku da vidimo svijet i situacije iz neke druge perspektive. Možda su nam baš te iste pogreške otvorile oči, pokazale nam tko želimo ili ne želimo biti u ovom svijetu. Nemojmo se bojati vlastitih pogrešaka, jer onaj trenutak kada uhvatimo sebe da ne griješimo, taj trenutak se trebamo zaista uplašiti. Ako uhvatite sebe u spoznaji da već dugo niste pogriješili, zapitajte se da li ste možda prestali živjeti, truditi se, pokušavati? Smisao nije nikada ne pogriješiti. Smisao je shvatiti da smo pogriješili i naučiti kako sljedeći put ne ponoviti tu pogrešku. Smisao je možda shvatiti kako se ne događa sve samo zbog nas i naučiti druge kako da ne učine naše iste pogreške. Smisao je shvatiti da nismo savršeni, zaista, nitko nije. Zato, trudite se, radite, padnite, ustanite, riskirajte, donosite dobre odluke, ali usudite se i pogriješiti. Jer kada griješite, to znači da živite.