Svi smo barem jednom u životu poželjeli biti nevidljivi.

Bila je to neka vrsta supermoći. Posebno kad smo bili djeca. Njom bi ostvarivali nedostižne želje, izvukli se od sitnih nepodopština bez posljedica i bezbrižno udovoljavali svojim izazovima iz mašte.

Kad odrastemo, ovoj supermoći obično zadamo posve novu ulogu. Više ne trčimo hrabro u zagrljaj svojoj kreativnosti, već nevidljivost poželimo kako bi se sakrili od tuđeg mišljenja, kritika, neugodnih situacija, crvenih obraza. Ona se iz spasa pretvori u bijeg jer možda zaboravljamo sačuvati dječji pogled na svijet.

Ostati tajnom radi slobode izražavanja

Vjerujem da mogućnost skrivanja iza drugog imena daje neodoljivu vrstu slobode izražavanja svakome tko se na bilo koji način izlaže mišljenju javnosti. Nesputani strahom od osobne kritike koja direktno cilja na nas kao privatne osobe od krvi i mesa, imamo mogućnost hrabrijeg stvaranja. Čak i ako ne uspijemo iz prve zadobiti svoju publiku, kao asa u rukavu još uvijek imamo sebe. No što ako uspijemo? Jesmo li svojoj publici dužni razotkriti i dio sebe? Čini li ta iskrenost dio paketa koji donosi uspjeh?

S druge strane, pritisak s kojim se svatko tko se izlaže općem mišljenju mora nositi, zahtjevan je teret. Zbog njega često posustajemo i odustajemo. Izgubimo samopouzdanje ili nikad i ne pokušamo. Ali to nas vjerojatno ne opravdava da svi bezbrižno skrivamo svoj identitet bez nekog objektivnog povoda. Predati sebe u ruke drugih, također je sastavni dio uspjeha. I pretpostavljam vrlo zadovoljavajući u slučaju pozitivnog samoostvarenja. Samo su počeci teški.

Svatko bira svoj put

Pročitala sam da je pjevačica Sia odabrala sakriti svoj identitet u novoj fazi karijere kako bi sačuvala svoju privatnost i kako ne bi dopustila da se njezine pjesme poistovjećuju s njom kao osobom koja se mijenja, deblja i mršavi i ima boljih i lošijih trenutaka u životu. Željela je ostati privatna osoba, a svoje pjesme pustiti da govore same za sebe. I to mi se čini potpuno razumljivim i prihvatljivim. No iako cijenim njezin stav, ne mogu se otresti dojmu da je skrivanje njezinog identiteta još više lansiralo i njezin uspjeh. Nije li već i sama ta tajna odigrala veliku marketinšku ulogu, možda i potpuno nenamjerno. Jer nismo li svi po prirodi znatiželjni i pomalo volimo gurati nos u tuđe živote?

Koji god put do uspjeha izabiremo, bitno je da ostanemo iskreni prema sebi i ne iskoristimo povjerenje zadobiveno od drugih. Mogućnosti postoje i tu su pred nama. Mi smo ti koji najbolje poznamo kamo nas vuku srce i glava. Strahove treba pobijediti, vrijeme dragocjeno iskoristiti, sebe nikada ne podcjenjivati i nikada ne posustati. Istina je da nikad nije ni prerano ni prekasno, ako sami mislimo da možemo. Treba samo rušiti te formalne okvire i pokušavati.

Pravi ili krivi način do (ne)uspjeha?

Jedini pravi način je da nema jednog ispravnog načina. Ne postoji čarobna formula koji vrijedi za sve. Svatko od nas ima pravo pokušati uspjeti na svoj način, isprobati već isprobano na sebi ili ipak odabrati provjereno siguran i utabani put. Jer ne donosi svaki uspjeh nužno i sreću. I ne definiramo svi uspjeh na isti način. Svatko od nas postavlja svoje granice i teži drugačijim ciljevima.

Nekima od nas je prezentacija u javnosti najgora noćna mora, a drugima pak bilo koji tip javnog izlaganja, predstavljanja sebe ili svog proizvoda, tvrtke, pothvata, dolazi potpuno prirodno. Nekima je izuzetno bitno da ih okolina prihvati kao osobe, dok je drugima mogućnost ostati skriven od očiju i ušiju javnosti neprocjenjivi spas i jedina opcija predstavljanja.

Ako zavirimo u bilo koju uspješnu priču, skrivenu iza pseudonima ili ne, gotovo sigurno ćemo naići na niz pokušaja, pogrešaka i razočarenja koja su je pogurala do uspjeha. Možda je pritom lakše ostati u sjeni, a možda je važnije glasno stati iza svog imena?

Što biste vi odabrali?