Skloni smo postavljati velike ciljeve za koje znamo da će nam trebati vremena, ali kad se ostvare, oni će napraviti prekretnicu u našem životu.

To su ciljevi za koja su potrebna velika odricanja i tisuću „malih koraka“ kako bi zakoračili taj jedan veliki. To može biti pokretanje vlastitog biznisa, završetak fakulteta, promjena posla, pokretanje obitelji, kupnja kuće ili stana, povećanje prodaje ili bilo što drugo. Svakome su od nas ti „veliki“ ciljevi potpuno različiti s obzirom na ono što nas u životu interesira i čemu težimo, te na čemu nam je trenutni fokus i prioriteti.

Ovo je maraton, a ne sprint

Kad postavimo velike ciljeve i krenemo u njihovu realizaciju, shvaćamo kako će za ostvarenje onoga što smo naumili trebati mnogo drugih koraka da bi zakoračili taj jedan veliki, te stigli do svog dugoočekivanog cilja. Uviđamo i kako postoje razni rizici, prepreke na koje nismo očekivali da ćemo naići, dani kada nam se čini da nam je svijet na dlanu i da ćemo veoma jednostavno i brzo ostvariti „veliki“ cilj. . „Red, rad i disciplina“ kako mnogi ističu, bit će uvijek neizostavan faktor kad god krećemo u ostvarenje nečeg što nam izaziva možda osjećaj nelagode, ali istovremeno i uzbuđenja, neizvjesnost, ali istovremeno i želju da uspijemo, te znatiželjnu kako i kada ćemo u tome uspjeti. A što su „red, rad i disciplina“ nego tisuće malih koraka koji kao cigla, po cigla osiguravaju da se, jednom kada sagradimo temelje ono što će na temeljima stajati, sve „ne uruši“ kao kula od karata. Često zaboravljamo osvijestiti i primijetiti svaki „mali“ korak koji smo poduzeli, te s nestrpljenjem isključivo očekujemo „veliki“, jer tada će biti vrijeme za slavlje, tek kad zakoračimo na cilj. Postoji rečenica koja kaže, „put k uspjehu nije sprint, nego maraton“.  To upravo znači da moramo koračati polako, pripremati se strateški, te biti sretni što smo uspjeli napraviti svaki sljedeći korak, što nismo posustali, što smo ispipali teren kojim koračamo, što smo svakim korakom bliže cilju, iako ne znamo iza kojeg je zavoja „finish“.

Gdje je to dugoočekivano zadovoljstvo?

„Tri, dva, jedan, čestiiiitamooo!“, kako li smo samo jedva čekali čuti ove slatke riječi. Napokon na cilju, ostvarili smo sve ono što smo htjeli, kakvo olakšanje, kakav ponos i sreća, sad se možemo konačno naspavati. I što onda? Što kad se probudimo, nekoliko dana nakon „velike pobjede“ (a ponekad su u pitanju i samo sati) . Mnogi od nas pretrče taj „veliki maraton“, ostvare ono što su naumili, ostvare ono za što su možda mislili kako nikada neće ili su sumnjali da je to za njih moguće, na cilju su, pobjednici. Sreća je tu, euforija je tu, ali što kada svi ti osjećaji splasnu, i nema onog dugotrajnog zadovoljstva na koje smo tako sigurno računali. Zašto već sad počinjemo razmišljati što je sljedeće na repertoaru, zašto ne možemo biti dulje od „pet minuta“ na jednome mjestu, te se istinski veseliti onome što smo postigli, bez da nam mozak luta prema nekim drugim ciljevima. Možda je to ljudska želja za pomicanjem granica, ta glad za uspjehom i želja da pokažemo sebi i svijetu za što smo sve sposobni. To je fantastično, to je dobra osobina i nešto što te cijeli život tjera da budemo bolji danas, nego što smo to bili jučer. No, ako u cijelom tom procesu ostvarivanja velikih ciljeva, želimo pronaći istinsku sreću i zadovoljstvo, moramo obratiti pozornost na jedan drugi faktor na koji često zaboravljamo.

Tajni umak sreće

Ako samo „skačemo“ s cilja na cilj, bez da osvijestimo svaku malu pobjedu koja je uzrokovala da sada slavimo tu jednu „veliku“, nikada nećemo osjetiti ono istinsko dugotrajno zadovoljstvo kad „utrčimo“ u cilj. Osjetit ćemo olakšanje i kratkotrajnu sreću i ushićenje, ali već smo idući dan prazni. Da bi taj veoma zasluženi osjećaj zadovoljstva trajao, moramo osvijestiti svaki korak koji smo poduzeli na putu ostvarenja svakog našeg cilja. Svaka izgovorena rečenica, svako pitanje za pomoć i savjet, svaka budilica na koju ste ustali od prve, svaki prekovremeni rad, svaki poziv koji ste preuzeli, a mogli ste odbiti, svako „zastajanje“ da pomognete nekom drugome na putu pod cijenu da ćete zbog toga usporiti na svome, svaki suza, svaki novi izazov koji ste riješili, sve je to vrijedno slavlja puno, puno više nego onaj zadnji trk u cilj. Bez tih malih koraka, bez svakodnevnih malih pobjeda, nema velike, pa zašto im onda ne poklonite onu pažnju koju oni zaslužuju. Pokušajte svaki dan izabrati nešto što smatrate svojim uspjehom i navečer kada legnete u krevet, osvijestite da ste to učinili, čestitajte sami sebi, budite ponosni i radujte se tome. Kad se počnete radovati svakoj „maloj“ pobjedi, svaki će vam dan biti „veliko slavlje“. I onda će onaj trk u finish biti samo šlag na torti svega što ste poduzeli da biste tamo stigli. Stići ćete vi i ako ne osvijestite sve „male korake“, samo što će put kada to učinite izgledati potpuno drugačije.

Dugotrajno zadovoljstvo kojem toliko težite bit će svakodnevni podsjetnik da slavite svaku „malu“ pobjedu, da slavite život.