Visoka razina stresa nije pokazatelj da idemo u dobrome smjeru već pokazatelj da trebamo  usporiti i preispitati svoje prioritete.

Mnoge ljude u životu pokreće stres, a napetost je dio njihove rutine. Jutrom se bude u stresu, navečer idu spavati u grču, s osjećajem nelagode i nezadovoljstva, mozak im i dalje radi sto na sat, te već u glavi razrađuju listu stvari koje nisu uspjeli napravili danas i morat će ih napraviti sutra. Često je, u današnje doba ubrzanog ritma života, prisutno uvjerenje i pretpostavka da je stres nešto normalno, nešto što zapravo moraš osjećati ako „loviš“ neki zacrtani životni cilj. Smatra se da je normalno to što se tijelo grči i srce kuca sto na sat, smatra se da je normalno to što ne možeš spavati kad imaš neki krajnji rok izvršenja zadatka, veliki projekt, važnu prezentaciju, razgovore za posao i slično. Činjenica je, stres je zaista postao dio svakodnevice mnogih od nas, jednostavno živimo u takvom vremenu gdje se od nas očekuje mnogo, bilo da mi sami imamo ta očekivanja ili naša okolina. Stres i napetost su zapravo pokazatelji da trebamo usporiti i  da je naše tijelo dosegnulo točku kada nastupa panika, a produktivnost se gasi.

Prepoznati stres

Znojenje dlanova, ubrzano kucanje srca, vrtoglavica, neujednačeno disanje, osjećaj da stojiš, a  misliš da bi trebao trčati. Prvi je korak, k „pretvaranju“ stresa iz našeg neprijatelja u prijatelja i pomagača, prepoznati da ga osjećamo i da je zavladao našim tijelom i mozgom. Dokazano je da su ljudi u stresu, u znatnije većem postotku manje produktivni i efikasni, od onih koji u konkretnoj situaciji nisu bili u tolikom stresu. Cilj je, da takav osjećaj napetosti prepoznamo i pokušamo njime ovladati. Najprije, moramo shvatiti kako zaista, ako smo u stresu, nećemo napraviti ono što trenutno radimo onako efikasno i uspješno kako to želim. Dakle, to nam mora biti prvi i osnovni motivator u našem cilju smanjenja razine stresa koju svakodnevno osjećamo. Zatim, moramo osvijestiti da svakodnevni visoki stres uvelike utječe na naše mentalno zdravlje, što će dugoročno smanjiti našu efikasnost, te volju i želju za radom i napretkom. Ono što nam se danas  možda čini da nas pokreće, taj osjećaj napetosti i adrenalina u tijelu, u budućnosti će se zapravo manifestirati kao nešto zbog čega ćemo nazadovati.

Uzbuđenje umjesto stresa

Postoje zanimanja, fakulteti i poslovi u kojima su dinamika i ritam rada jednostavno takvi da je stres, gotovo stalno na zaista jednoj visokoj i opasnoj razini. Pitanje je, kako i u takvim situacijama, na takvim poslovima i fakultetima, zapravo smanjiti stres na efikasnu razinu. Ono što se pokazalo od velike pomoći je doslovno „zamijeniti“ osjećaj stresa i napetosti s osjećajem uzbuđenja. Dakle, svaki put kada se nađemo u situaciji visokog stresa, umjesto da ponavljamo sami sebi rečenice poput: „nema šanse da uspijem u ovome“, „kako ću uspjeti ovo odraditi bez greške“, „moram reći sve što sam naumio/naumila“, trebali bismo pokušati sve te misli i napetosti zamijeniti osjećajem uzbuđenja i rečenicama poput, „toliko sam uzbuđen/uzbuđena zbog…“,  „jedva čekam da ovo prezentiram sve što sam naučio/naučila“, „danas će se napokon isplatiti sav moj trud i rad“, „želim što bolje ovo prenijeti na druge“, i slično. Ako uspijemo ovo učiniti svaki puta kada se nađemo u veoma stresnoj situaciji, pobjeđujemo mi, a ne stres. Jedino tada stres može postati alat koji će biti naš pokretač, stres tada više nije ništa negativno i nezdravo, on je uzbuđenje, polet, zanos. A upravo su ti osjećaji i pokretači osnovni alati k uspješnom i zadovoljnom životu.

Korak po korak

Još jedan vrlo koristan savjet za smanjenje stresa i povećanje efikasnosti je, ne gledati predaleko u budućnost, što se tiče zadataka koje moramo obaviti. To znači da je važno obavljati jedan po jedan, s apsolutnom pažnjom i posvećenošću baš tome što radimo trenutno, a ne stavljati fokus na ono što još moramo napraviti nakon što napravimo no što trenutno radimo. Jednostavnije rečeno, korak koji sada poduzimamo, najvažniji od svih koraka, zato što je on sada. Ako dajemo maksimalnu pažnju i pozornost onome što radimo ovog trenutka, i naše su misli tu i sada, taj će zadatak biti najefikasnije moguće odrađen i to uz najmanju moguću razinu stresa u toj situaciji. Onog trenutka kada, radeći jednu stvar, a razmišljajuću o stotine drugih koje još moramo napraviti, naša se pažnja razilazi, nestaje fokus, podiže se razina stresa i samim time nestaje efikasnosti. Zato, korak po korak je najvažniji korak u efikasnom obavljanju zadataka i postizanju željenih ciljeva.

Podsjetnik na cilj

Stres ponekad može doći do toliko visoke razine da počne potpuno vladati i kontrolirati naše misli, koje nas onda s lakoćom mogu uvjeriti kako nismo dorasli nekom zadatku, kako nema šanse da ćemo uspjeti u svome pothvatu, te automatski želimo odustati od onoga što smo naumili, zaboravljajući zašto smo uopće počeli. Moramo pokušati pretvoriti osjećaj stresa u osjećaj uzbuđenja, moramo se fokusirati na svaki mali korak kako bismo u konačnici napravili veliki, te se moramo podsjetiti  na cilj. Moramo sebi ponoviti razlog zašto smo uopće odlučili raditi to što radimo, zašto smo upisali fakultet koji smo upisali, zašto smo krenuli u ostvarivanje projekta u koji smo krenuli, i tako dalje. Dakle, moramo se sjetiti koji je bio naš motiv i što u konačnici želimo postići. Osnovni je cilj, zapravo stići tamo gdje želimo, ali ne po cijenu vlastitog zdravlja i sreće.

Bez obzira čime se bavili trebamo naučiti kontrolirati razinu stresa u kojem se svakodnevno nalazimo. U konačnici, jedino tako i možemo ostvariti ono što smo naumili, uzbuđeni, motivirani i spremni za nove izazove.