Je li pogrešno uživati u životu koji još uvijek nije savršen po svim našim mjerilima?

Naučili smo odgađati naša zadovoljstva dok ih u potpunosti ne zaslužimo. Dok zadaća nije napravljena, ne možemo se igrati. Ako nismo prošli s pet, ne možemo ići na ljetovanje. Ako nismo postigli sve što smo zacrtali, smijemo li se onda opustiti i uživati?

Naš um je fokusiran na sve što nismo napravili, a sa svakom obavljenom stavkom i dovršenim popisom, stvaramo novi i tako naš život ide od jednog popisa do drugog, a mi ostajemo vječito u potjeri za onim što (još) nismo postigli.

Mora li biti savršeno?

Ako shvatimo da smo mi gospodari našeg uma, a ne on nas, znamo da ga možemo zaustaviti kad se zatrči u sutra i pokuša brigom uspostaviti kontrolu nad svime što dolazi. Možemo ga potegnuti za rukav i usmjeriti da zapazi sve što je u ovom trenutku. Taj trenutak možda nije po svim mjerilima koje smo sebi postavili, ali je jedini koji sa sigurnošću imamo. Zašto ne bismo duboko udahnuli i osjetili ga, doživjeli i proživjeli sve što nam on donosi.  Nema smisla živjeti u budućnosti, proživljavati brige i strahove što bi sutra moglo donijeti ili slušati narednika koji nam daje popis svega što trebamo napraviti.

Trebamo se usuditi “izaći iz svoje glave” i proživjeti barem jedan (ne)savršen trenutak. Možda je to samo miris najfinijih kolača koje smo obožavali kao djeca ili okus svježe cjeđene limunade koja nam krijepi ne samo tijelo već i dušu. Možda ti kolači nisu tako savršeni kao one koje je pravila naša baka, a limunada nije servirana u najljepšoj čaši u vrtu o kojem smo kao djeca sanjali da imamo. To nam ne zabranjuje da u svemu tome uživamo.

Jesu li trofeji vječni?

Možda da umjesto da “s nogu” svako jutro srknete kavu i pobjegnete u novi dan, uživajte u svakom njenom gutljaju. Umjesto da ste fokusirani na riječi vaših najdražih, slušajte njihov glas, osjetite njihovo prisustvo u vašem životu. Puno toga uzimamo zdravo za gotovo jer smo “osvajači”. Ono što imamo držimo kao trofej na polici dok smo u potjeri za novim, sjajnijim stvarima. A nismo svjesni da i trofeji mogu lako nestati iz našeg života, ako ih ne cijenimo.

Možda niste od onih koji žive u budućnosti, već radije birate prošlost i svakodnevno vrtite vrpcu najvažnijih trenutaka koji vas iz dobrih ili loših razloga drže zatočenikom prošlosti. Koji god razlog bio, prošlost je završena, jedini trenutak koji imate je ovaj. Zašto gledati stari film kad možete sudjelovati u produkciji novog i kreirati nešto još bolje i ljepše za gledanje u budućnosti.?

Ljepota “nedovršenog posla”

Muči li vas sve što započnete, a ne dovršite? Je li toliko grešno biti “u procesu” ostvarivanja svega što želimo? Je li toliko pogrešno uživati u (ne)savršenom trenutku i biti ponosni na sve što smo do sad postigli, znajući da nas  nešto još bolje čeka u budućnosti?

Možete li osjetiti taj trenutak i prožeti ga zahvalnošću što ste baš tu gdje jeste i s kim jeste? Što god mislili o trenutnoj situaciji i koliko god ostalo “nedovršenih radova” na vašem životu,  ipak budite zahvalni jer imate na čemu raditi. Imate svoj život, svoje srce, ljude koji vas vole i sve što vas čini danas onim tko jeste.

Je li toliko pogrešno uživati prije kraja? Prije nego dovršite zadaću, položite ispit, dovršite radove na kući i  na koncu – završite svoje putovanje na ovoj zemlji?

Poslušajte svoje srce, pratite njegove otkucaje, udahnite i  usudite se uživati u (ne)savršenom trenutku. Imate cijeli život  dovršite sve svoje “radove”. Hoće li doista napraviti razliku ako zastanete i na tren uživate?