“Ponekad samo trebaš disati, vjerovati, pustiti i vidjeti što će se dogoditi.” Mandy Hale

Probudi se, čeka te kava. To je često znala biti moja jedina motivacija da se ustanem iz kreveta. Dok sam se vozila tramvajem na posao, sanjarila sam o kraju radnog dana i povratku u svoj topli krevet. Na poslu me je čekala ista to-do lista, svaki dan iznova, isti ljudi, isti odnosi, riječi, gotovo u riječ identični mailovi i zadaci. Kava. To je često znala biti moja jedina motivacija da se nosim s gomilom dosadnog, repetitivnog posla. Onda bi došao kraj dana, iscrpljena bih se dovukla u stan od 15 kvadrata i zurila u laptop: ili nastavak posla ili isprazne serije, to je bio moj sretni završetak. I sutra opet ispočetka.Tako je izgledao svaki dan mog života sve dok nisam odlučila da to više ne mogu podnijeti.

Ako želimo više, jesmo li nezahvalni?

Jesam li imala najgori posao na svijetu? Nisam, ali on nije bio za mene. Netko drugi bi bio sretan da ga radi, ali to nisam bila ja. Jesam li imala krov nad glavom, hranu na stolu i redovitu plaću? Jesam, ali sam istovremeno bila najnesretnija osoba na svijetu.  Mnogi bi rekli da sam samo nezahvalna, da ne znam cijeniti što imam.  Kako sam dospjela tu? Od izvrsne studentice, dobitnice brojnih nagrada i priznanja do ljušture kojoj se dan sastoji od križanja istih stvari s to-do liste, iz dana u dan. Do mene je, mislila sam. Drugi su u pravu, ja sam samo nezahvalna. Nisam svjesna što sve imam. Trebam vježbati zahvalnost. Da, to je to. Meditirala sam, čak probala ići u teretanu (serotonin, endorfin, dopamin i to), pisala dnevnik zahvalnosti, čitala knjige, pohađala seminare, konferencije… Sve sam dala od sebe od vratim onu staru sebe.

Zašto nam se život ne mijenja?

Dok su se pročitane self-help knjige gomilale na mom stolu, a motivacijski citati vrištali sa svakog mog zida, ja se više nisam osjećala prazno već – isfrustrirano. Radila sam sve što su mi rekli, ali nije bilo pomaka. Moja svakodnevnica je bila ista. Kava. Jedini sjajni trenutak u mom danu.  Najviše od svega sam željela dati otkaz, ali nisam mogla. Treba platiti stanarinu i životne troškove, a ja nemam ušteđevine. Želim biti snažna i neovisna, ne živjeti na grbači roditelja, sama se brinuti o sebi. Kako god bih okrenula scenarij, nisam nalazila rješenje. Osjećaj bespomoćnosti i zarobljenosti preuzeo je moj život. Na putu do posla bih svakodnevno gledala druge sretne i uspješne ljude i pitala se, što ja radim krivo, zašto nemam sreće, unatoč silnom trudu. Nisam bila ljubomorna na njihovu sreću već ogorčena na svoju nesreću.  Nisam vidjela izlaz. Osim kave. Barem 10 minuta za mene. Sva ostala vrata su bila zaključana za mene.

Ponekad su životne oluje tu da nas oslobode

Jednog sasvim uobičajenog dana dogodilo se nešto potpuno izvan moje kontrole na poslu što me je na neki magičan način dovelo do rečenice “Više ne mogu. Zaslužujem više. Dajem otkaz”. Isplakala sam ocean suza zbog toga, ali sam tad konačno spoznala svrhu zahvalnosti. Hvala na suzama, one su me učinile hrabrijom. One su me natjerale da probijem svoj zid straha i bacim se u nepoznato. Kad me danas pitaju jesam li razmišljala o neuspjehu, iskreno, nisam. Nakon otkaza, u meni je nastupilo olakšanje i mir. Više nisam razmišljala što dalje. Sva opravdanja u mojoj glavi su nestala. Sva ona racionalna pitanja o troškovima, odgovornosti, karijeri, sve se utišalo. I ja sam konačno mogla čuti sebe. Koji je to susret bio! Sebe nisam ni čula ni vidjela sve ove godine dok sam živjela prema tuđim pravilima “zahvalnosti”. Konačno sam progledala i vidjela što sam radila sve te godine, što sam sve tolerirala i trpila da bih imala “jedva život”, da bih preživljavala, bez sebe.

Skok u nepoznato

Nisam imala nikakav plan. Ne baš odraslo i racionalno od mene, znam, ali više nikada nisam htjela biti ni odrasla ni racionalna jer sam vidjela kako to izgleda. Pozdravila sam se sa sigurnošću, redovitim primanjima i poslovima. Nisam imala pojma kako će moj sutrašnji dan izgledati i umjesto strahom, to me je ispunilo uzbuđenjem. Osjećala sam se kao dijete željno čuda koje je predugo bilo zatvoreno u sobi pod kaznom. Svijet je ponovno moj. Mogu biti i raditi sve što želim.Cijeli život sam stavljala odgovornost, sigurnost i racionalnost na prvo mjesto. Umjesto toga, sada sam konačno stavila sebe.  Svoju sreću, slobodu i mir. Nisam imala plan. Nisam htjela imati plan. Suludo, reći ćete. Ali ako biti sretan znači biti sulud, a odgovoran znači moju zarobljenost, biram biti suluda. Danas doista živim svoje snove. Nema više istih to-do listi, zarobljenosti za radnim stolom (čak više nemam ni radni stol), nema više loših ljudi, nekoga tko potcjenjuje moju vrijednost i stare mene koja će to tolerirati. Svakodnevno svjedočim čudima, a i vi kroz moje kanale možete svjedočiti tome.

Kad stavite sebe na prvo mjesto, slijedite sebe i svoje osjećaje te ste uvijek beskompromisno vjerni svojim vrijednostima, nevjerojatne prilike se počnu otvarati. Tada shvatite da imati plan nije baš uvijek najbolja opcija, a često ona samo ograničava vaše mogućnosti.  Ponekad se samo trebamo prepustiti i pustiti da nas život iznenadi.