Iako svjesni kako je svaki naš neuspjeh korak bliže uspjehu, često imamo osjećaj kako se jednostavno ne možemo pomiriti s neuspjehom koji smo doživjeli.

Svjesni smo kako se sve dobro i loše događa s razlogom i kako je sve za neko veće dobro, ali često se ipak ne uspijevamo odmaknuti od svih onih misli koje nam sijevaju u glavi. Ne možemo se oteti tom osjećaju ponora, osjećaju jada i nemoći. Toliko truda, toliko vjere i nade, ali na kraju je ipak priča imala onaj drugačiji kraj nego li smo mi željeli da bude. Svi smo mi različiti, svatko od nas ima svoj put i svatko je od nas na drugačijoj razini svijesti. Upravo o našim osobnostima ovisi kako ćemo se u različitim razdobljima života nositi s određenim situacijama. Kako gledamo na neuspjehe, kako se nosimo s „lošim“ danima ili s bilo kojim drugim izazovima koje nam život nerijetko servira. No, bez obzira koliko smo osvijestili da je neuspjeh rast, i koliko radili na sebi, ipak nas ponekad toliko pogodi i baci ravno na koljena.

Osjećaj kao da smo izdali sami sebe

Jedan od razloga zbog kojih nam se neuspjeh u nekim situacijama ipak uvuče pod kožu, je onaj nezaobilazan osjećaj kao da smo izdali sami sebe. Prije nego što uopće počnemo razmišljati o bilo čemu drugome, o posljedicama koje slijede, o mogućim objašnjenjima „što i kako se dogodilo“, taj osjećaj je tu prvi. „Kako sam mogla/mogao uopće pomisliti da ja to mogu?“, „Znala/znao sam da ne trebam ni pokušavati“, „Nisam ja ipak za to“, „Mogla/mogao sam pretpostaviti da će se ovako završiti“, i tako još mnogo pitanja koja sami sebi postavljamo kada smo „face to face“ s neuspjehom. Vjerovali smo da možemo, da samo mi taj „netko“ tko će uspjeti, da baš mi imamo ono što treba, ono što će uspjeti, ali ne. Izdali smo sami sebe, prekršili obećanje, samo tako porušili mostove koje smo gradili. Ne postoji gori osjećaj nego osjećaj kada sam sebe uspiješ uvjeriti da nečega nisi dostojan i vrijedan. A nakon sumnje u sebe slijedi dobro nam znani osjećaj straha. Hoćemo li kada više uspjeti u nečemu, jesmo li previše umislili, možda da se ipak povučemo.

Ne lomi nas naš neuspjeh, nego misli koje imamo o sebi zbog njega

Svi ti osjećaji i sve te misli zbog neuspjeha puno su „opasnije“ za nas, nego li je sam neuspjeh. Ne lomi nas i ne uništava neuspjeh koji smo doživjeli, nego misli koje počinjemo misliti o sebi zbog tog neuspjeha. Te misli uništavaju samopouzdanje, to su misli koje nas vraćaju unatrag, to su misli kojih se „moramo čuvati“. Zapamtite, ako u nečemu niste uspjeli, niste izdali sami sebe. Svi smo tu bili, ne postoji niti jedno ljudsko biće na ovome svijetu, a da u nekom trenutku svoga života nije osjetio sve te osjećaje i mislio sve te misli o sebi zbog vlastitog nekog neuspjeha. Samim time možemo zaključiti kako je to posve normalno, to je trenutak slabosti u kojem se nitko od nas ne osjeća dobro. I trebamo ga proživjeti, osvijestiti da se dogodio neuspjeh. Pokušati vidjeti zašto, što možemo sljedeći puta bolje napraviti. Okrenite priču na dobru stranu, čim prije to bolje. Da, osjećat ćete se loše kad u nečemu ne uspijete, ali to je posve prirodno i ne znači da ste vi ti koji ste „neuspješni“. To što se osjećate tako razočarano i povrijeđeno je znak da vam je istinski stalo. Kakvog li dara, da vam je do nečega toliko stalo da ste cijelome sebi dali definiciju neuspjeha samo zato što u jednoj stvari niste uspjeli (zasad).

Nije lako ustati, ali još je teže ostati dolje

Nakon što shvatite da su misli te zbog kojih ste se zapravo osjećali loše, a ne sam neuspjeh, poželjet ćete se „maknuti s tog mjesta“. Poželjet ćete ustati i krenuti dalje, sada ste ipak bogatiji za jedno iskustvo više. Naučili ste koje su bile „greške u koracima“, gdje ste mogli drugačije. No, nakon spoznaje da možete ustati slijedi sam čin ustajanja. Onaj prvi korak, toliko težak da ćete osjećati kao da na sebi nosite stotinu tona. Osjećat ćete se tako zato što taj prvi korak sa sobom i dalje nosi sumnju, strah da ponovno nećemo uspjeti, nesigurnost, poljuljano samopouzdanje. No, kako biste pobijedili taj neuspjeh, morate učiniti taj ogroman i težak korak. Morate zakoračiti prema naprijed, pa makar pod cijenu da istog trena ponovno padnete. Ali nećete, jer sada znate bolje, sada znate više. I zato će već drugi korak biti lakši, pa treći, pa četvrti i tako svaki nakon njega. Vi ćete i prije nego što se snađete opet biti u utrci.

Ako želite biti uspješni, svaku situaciju koja se čini beznadnom i lošom, okrenite u svoju korist. Vi jednostavno ne možete znati kakav se uspjeh krije iza posljednjeg neuspjeha. Zapravo, možete, ako odlučite napraviti onaj veličanstveni korak u kojem ponovno vjerujete u sebe.