Jasnoća koju nam donose daleko je veća od bola koji možemo osjećati

Često našu sreću mjerimo po broju sunčanih dana u našem životu. Pri tome na sve načine izbjegavamo tmurne i kišne dane, ne znajući da upravo oni daju najveću vrijednost našem životu i ako otvorenog srca pristanemo učiti,  upravo su on ti koji imaju snagu da nas lansiraju ka zvijezdama među kojima želimo biti.  Čini nam se da je sve lijepo dok sunce sija, osjećamo se voljeno, zaštićeno, da nam sve ide od ruke, gledamo na život kroz ružičaste naočale, sve znamo, sve možemo. Baš kad se najviše zaigramo, često nas sustignu tmurni oblaci i onda na njih gledamo kao na nešto najgore što se može dogoditi.

Zašto nam se životne oluje događaju?

Koliko god bježali od njih, svjesni smo da su životne oluje neizbježne i da nas, s vremena na vrijeme, ti tmurni moraju sustići.  To ne znači da imaju namjeru da nas unište, nego da nam maknu s puta sve ono što nam nije potrebno ili o čemu imamo pogrešno mišljenje. Ponekad u životu trebamo malo kiše da isperemo lažan sjaj, spoznamo prave boje svih fasada kojima smo se divili i osjetimo koji su to cvjetovi bez mirisa kojima smo se svim silima trudili uljepšati naš život.  Često nam je oluja potrebna da bismo shvatili da dom koji smo izgradili nije izgrađen na čvrstim temeljima i da gnijezdo u kojem se osjećamo voljeni i na koje polažemo sve nade, ne postoji nigdje osim u našoj mašti. To nije tragedija i ne trebamo je tako shvaćati. Trebamo na nju gledati kao na neku vrstu životnog čišćenja od svega lažnog i suvišnog.

Sami kroz oluju

Kao što se ne trebamo plašiti životne oluje, tako ni toga da kroz nju kročimo sami. Obično nas život s nekim razlogom odvoji od drugih i dovede oči u oči same sa sobom upravo da bismo spoznali da se u nama nalazi ona snaga i značaj koji pridajemo drugima u našem životu.  Ponekad sami možemo stojati dosta čvršće nego kad stojimo s drugima.Sami možemo biti snažniji nego kad računamo na snagu ljudi koji nam je nikada neće podariti. Stojati sami bolje je nego mijenjati sebe i živjeti u laži da bismo mogli stojati s drugima. Koračati hrabro kroz oluju znači spoznati da svi oni bez kojih smo mislili da ne možemo živjeti su bili samo maska iza kojih smo krili naše strahove da nismo dovoljno snažni sami. Ponekad smo sami prouzročili svoju bol jer smo se grčevito držali ljudi i situacija za koje znamo da nisu za nas promatrajući sebe kroz oči onih koji ne vide i ne cijene naše boje.

Sve što ostane nakon oluje, naše je

Nakon kiše uvijek dolazi sunce, na to možemo računati. Jednako kako nam oluja oduzme sve lažno i nepotrebno, takoi sunce koje uslijedi nam daje energiju za novi početak i stvaranje svega onoga o čemu smo sanjali, u punom sjaju. Ne trebamo pristajati na polovične snove, ljude i odnose. Zaslužujemo daleko više od toga. Trebamo imati hrabrosti koračati u oluji, vidjeti jasno što je stvarno,  a što to nikada nije ni bilo.  Konačno vidjeti prave boje ljudi koje nazivamo domom. Oni koji nisu s nama podijelili kišobran niti su pokazali zabrinutost što kisnemo.  Koliko god bile bolne, životne oluje nam daruju jasnoću. Iz njih izlazimo snažniji, mudriji i pametniji. Spremniji na sve one buduće. Iza svake oluje ostajemo mi sami sebi, da zbrajamo i oduzimamo gubitke, učimo i rastemo nakon kiše, kako spremnije dočekati sve iduće izazove koje dobijemo.

Kad je sve lažno u našem životu porušeno, znamo graditi ispočetka pametnije i bolje. Spoznati istinsku vrijednost onoga što je u njima nestalo, ali i svega onoga što je ostalo i na čemu možemo graditi nove, zdravije temelje.